barell

Lično

1. oktobar 2018.

Živeti i preživeti u rijaliti programu

Devet meseci bez vina? Nemoguća misija...

Fenomen rijaliti programa bukvalno trese ovaj naš teroar. Doduše, stvar se poprilično otrgla kontroli. Ne postoji čovek koji se nije zapitao da li bi se snašao u tim, tendenciozno otežanim uslovima života, a pod budnim okom svevideće kamere. Taj isti čovek se, sa manje ili više prepreka navikne na svašta, pa nema sumnje da mu je opstanak izvestan u bilo kakvom obliku dirigovanog ambijenta. Ma koliko gadan taj ambijent bio, a ume biti vrlo gadan.

Rijaliti program se danas potpuno izvitoperio i napustio svoju bazu. Naime, zamišljen je kao kombinacija najčuvenije Vorholove teze (pet minuta slave svakom) i oživljavanja Zamjatinove (roman „Mi“), a kasnije i Orvelove (legendarna „1984“) misije rasvetljavanja antiutopije. Bilo je potrebno od potpuno nepoznatih ljudi napraviti zvezde. Trenutne i kratkotrajne, ali zvezde. Rijaliti program sa javnim i poznatim ljudima je notorna budalaština, pa predstavlja puko tabloidno đubrivo.

Razvoj mobilne telefonije, a kroz pristupačnost kamere i etra za svakog pojedinca, obesmislio je strah od objektiva i učinio svakog živog stvora opšte dostupnim. I dalje mi nije jasno zašto špijuni svih zemalja sakupljeni u sindikat ne štrajkuju grlato širom planete. Kamere su svuda. Trema je uginula i stoga je jedina tehnička prepreka za učešće, popularni kasting pre ulaska. Naravno, ako niste ovejani „rijaliti igrač“ kome odana publika već poznaje svaki mitiser.

Ljudi koji kao akteri neposredno učestvuju počeli su da svoje pojavljivanje doživljavaju kao zanimanje!? Spremaju neke taktike, te imaju pravila ponašanja specijalno za „na’vatavanje“ glasača!? Na taj način pljuju po jedinom realno interesantnom fenomenu koji tu jeste za posmatranje: Nema dokumentarističke note i program postaje igrani. To će ga sasvim sigurno uništiti, ali to nije naš problem. Problem je što nas takvi programi (Zadruga 2, Parovi) opsedaju i maltretiraju svojom igranom površnošću. Tehnički je nemoguće izbeći ih. Kad je već tako, da vidimo onda ima li ičeg korisnog u tim sadržajima.

Ne postoje loši izumi. Loša može biti samo eksploatacija izuma. Preko rijaliti programa možete se direktno uveriti u sunovrat civilizacije i prepuštanje svesti nekom ili nečem, na nekom mestu mimo nas. Ljudski mozak, bar kako ga ja vidim, neki je oblik kompjutera. Taj kompjuter ima procesor (ono čime se misli) i memoriju (mesto gde je pohranjena baza podataka). Pojava interneta je dobar deo mozga oterala u penziju, pošto se svi validni podaci nalaze na mreži i čovek je izgubio potrebu da pamti. Procesor radi, ali podatke više ne crpi na par centimetara od sebe, već sa mreže. To će boleti...

Kada podataka nema, onda naš bioprocesor lagano odumire. Tu je veza. Rijaliti programi su mesto na kome možete videti na šta se čovek napravi kada mu se oduzme eksterna memorija i kada je prepušten onom delu mozga koji je nekada služio za skladištenje podataka. Dakle, neta nema! Imate telefon, ali nema ni struje ni punjača.

Stoga ti ljudi, koji nipošto nisu krivi, izgledaju neverovatno glupo i prosto. Odnosno, gluplji i prostiji no što bi inače bili. Nema nikakvih informacija i procesor se pregreva analizama banalije i ordinarnih nagona. Kroz Zadrugu i Parove imate priliku da posmatrate civilizaciju bez interneta. Prilično poučno, ali i obeshrabrujuće, zar ne? Samo pola sata zbiranja podataka dnevno i od svih tih igranih programa bi nastalo nešto sasvim drugačije i daleko prihvatljivije. Ponavljam, ljudi unutra nisu krivi. Neki su postali i ozbiljni ovisnici o rijaliti, što bi im valjalo ukazati. Deo za skladištenje podataka ako skaču iz jednog programa u drugi, tu trajno trokira.

E sad, uvodno pitanje je bilo, kako bi neko iz sveta vina, unutra izdržao mesecima bez vina? Pa, teško... Ne radi se tu samo o pukoj konzumaciji. Informacije o berbi, o medaljama, o proboju novih vina, o novim tržištima, o vinskim događajima na kraju krajeva... Sve bi to falilo. Fale informacije! Sakupljanje, skladištenje i obrada informacija kao smisao svakog svesnog bića, naravno da nije nestalo ni kao hobi, a kamoli potreba. Sve to crpimo u nenormalnim količinama i stoga je vinski svet zdrav. I ne bi se snašao u tim, rijaliti uslovima. Rijaliti, odnosno realnost, to više nije. Pravi rijaliti su: održavanje vinograda, berba, rad u podrumu, muke oko pozicioniranja na tržištu i plasmana... Toliko je to teško, pravo i životno, da ljudima iz sveta vina veštačka realnost nije ni potrebna, a ni naročito zabavna.

A da li bi bilo korisno da se neko od nas žrtvuje i pojavi u tim dirigovanim pokušajima programa? Verovatno da da. Fakt je da imamo u glavama dovoljnu bazu činjenica za višemesečno preživljavanje u nekom ćumezu bilo kog gabarita i sa tog mesta odašiljemo informativne vinske strelice u svest gledalaca. Mada, žrtva je to prevelika i nisam siguran da bi se iko toga prihvatio.

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Nada je dobar doručak, ali slaba večera."

Bejkon