barell

Vest

14. maj 2015.

Žuto cveće

U okolini Niša podignut novi zasad tamjanike za potrebe Vinarije Aleksić iz Vranja. Dobar deo Žutog Cveta će za par godina dolaziti sa tog poteza.

Uobičajena (izmišljena) diskusija oko jednog parloga. Akteri su: vinar u usponu i njegov inertni komšija, inače rekreativni poljoprivrednik i mudrac opšteg tipa, takozvani seoski Sokrat.
„Dobro, komšija, zašto si zacepio cifru za parcelu kao nenormalan?“
„Moja je zemlja i mogu šta ’oću!“
„To je tačno, ali pretera ga...“
„E pa ti će da se obogatiš!“
„Pa što je ti ne raskrčiš, posadiš grožđe i sam se obogatiš?“
„Eeeee...“ (Ovo je onomatopeja mudrosti, praćena formiranjem aristotelovskog luka na jednoj od obrva)

Veliki uspon našeg vinarstva je otvorio neka ozbiljna pitanja. Potražnja za vinom raste, a da bi se vino pravilo, neophodno je grožđe. Grožđe slabo uspeva na parkinzima šoping molova, pa nije zgoreg imati vinograde, ili bar vinograd. Kada se vinar prekrsti, te plastičnom kašičicom zahvati zalogaj sa tacne uspeha i pojavi se „na televizoru“, to u neposrednom komšiluku izazove drastičan skok cene obradive zemlje. Mi bi takvu elementarnu nepogodu nazvali „kontrolisani komšijski sadizam zavidnog tipa, bombardovan osiromašenim mazohizmom“. Ne, on neće saditi grožđe, pošto je potreban daleko manji napor da bi se održavalo porodično - ništa.

Sadnja vinograda je prolog vinogradarske drame. Čitav uvod ove priče je donekle, situacija sa kojom se suočavaju u Vinariji Aleksić iz Vranja. Verovatno će pre pazariti Saturnovo prstenje, nego zemlju za vinograd u svom kraju. Odlučnost da vinograde imaju u svom kraju ili da ih nemaju je sasvim razumljiva i čestita. Uostalom, kod njih sve pošteno i piše. Frontalno prepušteni čarima ćudljive kooperativne saradnje, u ovoj vinariji se dovijaju na sve moguće načine ne bi li doprli do što bolje sirovine. A kada nemate svoje i prinuđeni ste na pazar, onda je potera za ozbiljnim kvalitetom vrlo rizičan kros. Za sada, da kucnemo u drvo, ide im odlično. Ipak je to, kako smo već pisali – Japan, a priča o kooperativi je samo još jedan dokaz u prilog te teze. Japanci znaju za sve potencijalne pretnje i nedaće širokog spektra, ali sa njima žive i rade to perfektno. I zašto su nas zvale naše drage Japanke iz Vinarije Aleksić?

U ovom operativnom svetioniku Vranja je jedan od najjačih aduta – tamjanika (Žuti Cvet). Potražnja za ovim artiklom je u konstantnom porastu iz godine u godinu. Veća potrošnja vuče za sobom veću proizvodnju i to beše povod za jednodnevno radno - svečarsko druženje u okolini Niša. Na zemljištu svog najpouzdanijeg kooperanta, Vinarija Aleksić je inicirala i finansirala sadnju naše najmirišljavije i trenutno najprepoznatljivije bele sorte. Naravno da to neće biti dovoljno za kompletan Žuti Cvet, ali polako... Hektar po hektar i doći će se do željene količine pod sopstvenom kontrolom.

Iz tog razloga, definitivno najsvečanijeg u vinogradarstvu, bili smo (Mi: Jelena i Bane, emisija Vino i vinogradarstvo, fotograf Ivana Čutura i moja malenkost) počašćeni pozivom da prisustvujemo. Zabeležili smo, svako u svom fahu, ono što se dešavalo i na taj način dali skroman doprinos ovoj ceremoniji. Dragana Janjić (jedna od vlasnica vinarije) i Jelena Živanović (enolog vinarije) su upravo u trenutku sadnje saznale i neke fantastične rezultate koje su im postigla vina, ali ih još neko vreme nije moguće objaviti. No, biće vremena i za to, kada (u glavama protokolarno bolešnjikavi, ali da ne idemo u politiku) Englezi daju zeleno svetlo. Ono što je dvanaestog maja tekuće godine bilo predivno, a sme da se objavi je neprevaziđeni životni ritual sađenja tamjanike. Samo neka je toga što više, a „Japan“ već uveliko radi na tome.

 

Profesor Dionisije

"Nada je dobar doručak, ali slaba večera."

Bejkon