barell

Vest

18. decembar 2015.

Al si bio žilav

U zrenjaninskom „Etno kućerku“ održan vinski šampionat Srednjeg Banata

Kada nekoga pitate nešto, ponudite ili predložite, pa ta osoba odbije, onda najčešće svoju molbu ponovite. Za slučaj da se već na „drugu“ prihvati, novobeogradski kodeks ponašanja zahteva prateću posprdnu rečenicu ponuđača ili pitaoca: „Al’ si bio žilav...“ Osnovni cilj nije da ta osoba ispadne smešna, već je akcenat na nesagorivom plamenu sprdnje. Ali ako nešto prihvatite na prvu, pogotovo ako ste pre toga bili ozbiljan protivnik predloga, onda je u pitanju sasvim ozbiljan fenomen. U zrenjaninskom (petrovgradskom, bečkerekskom...) „Etno kućerku“, vinskom bastionu tog dela sveta, šesnaestog decembra je održan vinski šampionat Srednjeg Banata.

„Vidi, radimo nešto svake godine u Zrenjaninu i ja bih voleo da mi pomogneš...“ Igor Luković se kao takav može odbiti, ali prijatelj i kolega Igor Luković – ne može. Princip da nikada neće davati ocene nečemu za šta se proizvođač „upropastio“ da stvori, uredniku Vinovnika je držao vodu, izgleda do trenutka kada je prvi put pozvan da učini suprotno.
„Biće tu svega i svačega. Oni to prave za svoju dušu... Za sebe, svoje prijatelje i komšije... Sve što je tehnološki ispravno, zaslužuje medalju.“
„A ono što nije ispravno, zaslužuje da bude neispravno?“
„Tako nekako. Samo se opusti...“

Po Igorovoj najavi, normalno je bilo za očekivati da će to biti revija „bretonaca“ (nije u pitanju rasa pasa, nego...), sajam oksidacije i defile upropašćenog grožđa. Prvi pogled na astale sa uzorcima nas je doveo u stadijum ozbiljnog šoka. Naime, bogato preko sto uzoraka se nalazilo širom ljupkog Kućerka. „Ovi za par sati skupiše više vina nego bilo koje takmičenje u zemlji“, pomislismo... Munjevito smo podeljeni u dva panela, gde je jedan vodio Igor Luković (dr. Bogdan Đaković i Nenad Andrić kao članovi), a drugi Srđan Lukajić (Miloš Šeša i Dušan Jelić, članovi). Na veliku radost onoga koji ovo piše, izbegnuta je defetistička budalaština kasapljenja vina i izbegavanje jako visokih ocena. I ne radi se tu o nekom podilasku... Ocenjivali su ljudi koji vino vole. Ta vina su zaista bila odlična. Sjajne ocene će verovatno podstaći veliki broj proizvođača vina u Srednjem Banatu da se okuraže, registruju i da pucaju na više. Uslovi u kojima se ta vina prave, izazivaju potrebu za dodatnim naklonom i dubokim poštovanjem.

Očigledno je da smo vinska zemlja. Ako se samo nekoliko dana posle velikog salona u Hajatu, oduševite kvalitetom vina malih, neregistrovanih vinarija i gde isprobavate gro vina iz tekuće godine, onda to znači samo jedno. Naši ljudi imaju dar. Naši ljudi imaju i duh...
„Pa dobro, ovo vino je malo crklo, ali...“
„E pa trebalo je da dođete u ponedeljak. Kasnite dva dana, i normalno je da je crklo.“
Duhovit narod koji ume da pravi vina ispunjava sve moguće uslove da postavlja uslove, iako to ne čini. Mislite da ste probali sve, a onda naletite na desetak potpuno novih, sjajnih vina, petnaestak odličnih, još tridesetak dobrih... Malo li je? Iz ovog razloga je „suđenje“ u Etno Kučerku bilo otrežnjenje, privilegija i čast. Vredelo je urušavanja principa.

Što se tiče pobednika ovog sjajnog takmičenja, izuzetno je dobro što se na tron popeo jedan roze. I na taj način ovo korespondira sa trendom vinske Srbije, gde su u poslednje dve godine proizvođači započeli fenomenalnu i nadasve zanimljivu „roze utakmicu“. Roze gospodina Prohaske je pobedio apsolutnim konsenzusom svih članova žirija, što dovoljno govori... A što se tiče sledeće godine i novog takmičenja, za slučaj da urednik Vinovnika ne bude u žiriju, što bi se reklo: „daće to besan u novine!“ Ako mislite da pretim... Šta reći, u pravu ste! Živeo vinski Srednji Banat!

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije