barell

Događaj

29. avgust 2016.

Aspiriniks kod Deurića

U organizaciji domaćina, Vinarije Deurić, održano je prvo takmičenje vojvođanskih somelijera u spremanju hrane unutar kotlića.

Poznato je da se narodu ne može udovoljiti. Nekom premalo, nekom previše... Doduše, kaže se da je jedino previše kad biju. Lepo i kreativno subotnje popodne u Maloj Remeti ne spada u taj deo sa batinama. Takmičenje somelijera u kreiranju gulaša, paprikaša, perkelta ili čega god... Naravno, u kotlićima. Ako se uzme u obzir koliko kod nas ima raznorodnih svetkovina sa usijanim kotlovima koji se ljuljaju iznad vatre, prava je šteta što to nije i olimpijska disciplina. Uostalom, onih pet krugova zaista i podseća na pet poređanih kotlića. Domaćin manifestacije je, jubilarni prvi put, bila Vinarija Deurić.

Sve ozbiljne vojske u svetu markiraju svoje brojno stanje nazivima jedinica. Osamdeset sedma motorizovana brigada, kao da postoji još 86!? Slično su se nazvale i jedinice somelijera – kuvara, mada se mora priznati da je u njihovim nazivima i bilo smisla, pošto su nazivane po brojevima klasa. Koja je koja, još nisam, posle dva dana pohvatao, ali nije ni bitno. Doneli su svoje tajne začine, odštampane recepte sa neta, popisane savete iskusnih kuvara i želju da se takmiče. I svi su bili toliko ubeđeni da će pobediti na kraju... Prijavile su se četiri ekipe. Toliko ih i bi, na poprištu.

Da skočimo odmah na kraj: Odluka tročlanog, nepokolebljivo nepodmitljivog žirija se poklopila sa stanjem stvari na terenu. Pobednički kotlić je potpuno prazan, sjajan, brižljivo omazan i pedantno olizan, sačekao odluku. Osnovni paradoks kod ovih obroka je, inače, u tome što se ocenjuju danas, a najbolji su sutra, podgrejani... Prekosutra su već rapsodija, ali gulaš koji toliko „poživi“, teško da je u posedu gurmana. Može se reći da su tri – četiri sata za pripremu poprilično malo vremena, ali bi to trebalo da je dovoljno da se meso razumno skuva, a njegova okolina sjedini. Odvajanje masti od „resto“ mase je ozbiljan prekršaj, kao i zalogaji mesa u „Orbit“ agregatnom stanju. Na kraju, ali ne najmanje važan je balans svega što se u kotao trpa, odnosno začina.

Kad smo već kod kotlića, uvek se nameće onaj iz narodne priče „Krepao kotao“. Čuveniji od njega je jedino Aspiriniksov (negde i Panoramiks – prim. aut.) u kome se kuva čarobni napitak za Gale, na čelu sa prpošnim Asteriksom. Ova četiri, koja su se usijavala na imanju Deurića definitivno još uvek neće onjušiti slavu, ali jednoga dana, ko zna. Svaki trud je za poštovanje, pa se iz te perspektive mora posmatrati višesatno kuvanje kuvara pod usijanom zvezdom na obroncima Fruške Gore. Lepo rashlađeni: Talasi, Urban Rozei, Avangarde i Enigme su dali sve od sebe, da se takmičari osećaju kao kod kuće. U pomoć su im pritekli i razni destilati iz iste firme.

Na kraju, nije baš najjasnije šta je bio cilj, ali je on sasvim sigurno postignut. Nameću se sledeći zaključci:
1. Mladi vojvođanski somelijeri, već naviknuti na razne oblike takmičenja, dodatno su proširili takmičarski repertoar.
2. Vinarija Deurić se već etablirala kao izuzetan domaćin.
3. Sudije nisu dobile batine.
4. Još jedno takmičenje preti da postane tradicija.
5. Anis i cimet su volšebno postali domaći, fruškogorski začini. (Samo nemojte baš toliko...)
6. Niko ne sme da jede, dok žiri ne završi posao, pošto je žiriju ostala po koja kutlača druge i treće pratilje.
7. Marselan je keva!

 

Profesor Dionisije

"Kad se pravi genije pojavi, možete ga poznati po tome što se sve budale nalaze u savezu protiv njega."

Džonatan Svift