Događaj
Festival važniji od sebe – Label Grand Karakterre
Najbitniji dan u godini na hrvatskoj vinskoj sceni, otkako je zaživio Label Grand Karakterre, započeo je nekako ovako:
„Alo, Andriću!“
„Alo, dečače! Jesi li ti to meni u Beogradu, pa se javljaš?“ (Tog dana je bio i Salon u Hajatu)
„Kud sreće, nisam, ali evo me na putu za Label Grand Karakterre u Zagrebu. Prijavio se kao novinar Vinovnika, pa samo da ti kažem da očekuješ nekakvu recenziju u dogledno vrijeme.“
„Ako ćeš kao i prošle godine, onda ne moraš... Mada, sad imaš neki oblik obaveze.“
„Evo, časna pionirska, ovaj put je imaš!“
Za promjenu, kao i uvijek u mom životu i ovaj put sam kasnio. Jednako se nadam da ću zakasniti i na svoj pogreb, poput ekscentrične Elizabeth Taylor. U Zagreb sam krenuo noć ranije, ali šta ćeš? Kad seljaka u velegrad pustiš, normalno je da se izgubi noću po raznim birtijama i da mu je nakon toga ta ista noć kratka, te dok sav normalan narod već sjedi „u klupama” i sprema se na prvu u nizu radionica, ja jurim po Savskoj prema Westinu. Za rijetke neupućene, Label Grand Karakterre je prvi i najveći festival organskih, biodinamičkih i prirodnih vina u regiji. Nađe se tu vina (i ostalog) iz cijeloga svijeta (Argentina, Austrija, Italija, Slovenija, Češka, Španjolska, Njemačka, Hrvatska, Španjolska, Japan…), pa je to jedinstvena prilika za svakog iskonskog vinoljubca, pobornika jedne tako specifične stilistike proizvodnje vina, da na jednom mjestu proba, degustira i napije se, (hvala Bogu), sa pomno probranim vinima proizvođača koje inače ne bi nikada ili vjerojatno nikada imao priliku kušati.
Vratimo se mi na kašnjenje. Ulazim u 13:05 u Westin, iako je naravno prva radionica trebala krenuti u 13:00 i odmah na ulazu molim dragog Boga da nije krenulo i da neću uletiti u salu, a sve će stati, i svi će me prostrijeliti pogledom, jer im remetim mantru. Prvi put u životu stigoh skoro na vrijeme, ali vrijeme je relativan pojam, pa eto… U sali sve poznata lica, sve do jednog - iskonski ljubitelji vina i svega što se oko njega vrti. Gledam malo gdje bih sjeo i ugledam mjesto pored Špiranca i Ivana Gastrobrutalca! Pa gdje ćeš bolje? Sjedam i taman kreće radionica Filipa Koletnika gdje po prvi put radi vertikalu svog vina Atimo. Vrh, što reći, jedan od najperspektivnijih „mladih” vinara novoga vala slovenskog vinarstva prezentira 3 različite godine svog Atima (Chardonnay 2010, Rebula 2011 i Malvazija Istarska 2012), a kao pratnja degustacije i prezentacije (jer valjda ta vina uvijek moraju da se upare s nekim jelom) tri pomno spremljena jela (fingerfuda) jednog od najboljih hrvatskih kuhara Andreja Barbijerija.
Filozofija Filipovog stvaranja vina je relativno jednostavana i kaže da su one najbolje stvari najjednostavnije i da se u proces stvaranja vina želi što manje uplitati. Grožđe se ručno bere, macerira 9 mjeseci na bobicama u 500 litarskim Tonneauima gdje se odvija alkoholna i malolaktična fermentacija, naravno na prirodnim kvascima i bez dodatka selekcioniranih kvasaca. Nakon 9 mjeseci vino se (na puni mjesec) pretače u druge Tonneaue bez stiskanja dropa. Jednostavno, kao što rekoh. Krećemo s kušanjem prvog vina: Malvazija Istarska 2012. I eto odmah šamara! Nešto sasvim drugačije od ostalih Malvazija iste stilistike, a obzirom da nisam kao Ivan Hoe i ne baratam vinsko-sommelierskim vokabularom, napisat ću samo KRAJ SVIJETA! To je to! Kompleksno, mineralnog okusa, bogatog tijela i aftertastea koji traje i traje i traje, čak duže od Duracell baterija.
Dojmovi su se lagano slegnuli, pa uzimam drugi gutljaj. I ponovno, kao u crtiću Rattatoulie, kada je malom mišu Remyju i njegovom uratku sudio „veliki” Anton Ego, zaboravljam na sve probleme, cijeli svijet oko mene staje i jedino što osjećam je savršenstvo ukusa i kompleksnost ovog vina. Otvaram oči, gledam prema Filipu i razmišljam kako su stvarno nekada najjednostavnije stvari najbolje. Da bi „došao k sebi” uzimam prvi fingerfud od tune i ponovno šok! Jednostavno, isti osjećaj kao i s vinom - milijardu nečega u ustima što se teško može opisati, a najjednostavnije ponovno kao - savršenstvo. Bravo Filip! Bravo Barbieri! Možete sjesti, ovo zaslužuje ne desetku, nego više od toga.
Da vas sad ne umaram s ostala dva vina i da ne filozofiram dalje, jer samo bih ponavljao riječi: fenomenalno, savršeno, kompleksno, pre, naj, itd... I to kako za vina tako i za jela. No, dodati ću samo opasku da od sva tri vina koja smo kušali, najstariji Chardonnay 2009. daleko je „najmlađi“ i najrazigraniji, te zasigurno ima još potencijala starenja. Mada sa proizvedenih 300 magnuma vjerujem da ga više i nema. Fenomenalna vina, fenomenalan doživljaj pružen od strane vinara koji iskonski vjeruje u filozofiju prirode i biodinamičke škole.
E sad ti vidi! Dođeš na sajam kušati vina, završi radionica na kojoj vinara ugnjaviš sa stotinu i jednim pitanjem, nađeš si vino koje bi i sam radio da imaš tu sreću biti vinar i pitaš se da li nakon tolikog savršenstva uopće ima smisla ići u salu i zamarati nepce desecima ostalih vina koja vjerojatno neće biti ni blizu onome što si probao malo prije. Ali ajde, kada sam već tu, da vidimo što ostali nude! Ulazim u salu i snimam situaciju... Francuze preskačem jer mi do sada nikada nisu legli - prerazvikana je to priča. Hrvatska sam vina probao sva i ajde neću gubiti sada vrijeme na to kada se sve zna. Uostalom, svi znaju da je Clai broj 1 i da ima najbolja vina, ne u Hrvatskoj nego na svijetu (ovo me malo podsjeća na Baretićev sindrom pisanja, Clai i Trapan, sorry Barba ako ovo čitaš ali morao sam :D). Slovence više manje isto probao, a od danas imam svog favorita. Iako od Orange Vinea u Izoli volim uvijek popiti čašicu Urbajsove Organske Anarhije pa stajem kod njega, kušam i Zmagovu Guerillu, Klineca, Burju, Čotara pa se prebacujem na Talijane. Tu nema ništa „novog” ili nečeg što bi odskakalo, sve fer i korektna vina sa svim svojim manama i bolestima koje većina ovako spravljenih vina ima, ali to i jest draž tog sistemski i kemijski neispeglanog svijeta, bar ako se mene pita.
Gledam kuda bi dalje i sjetim se Argentine! Odlazim za stol na kome piše “4 Manos”. Borimo se „domaćin“ i ja na engleskom i on mi objašnjava da sva crna vina radi bez maceracije. Odmah nakon berbe pristupa prešanju te da im maceracija nije potrebna pošto je temperatura tijekom berbe toliko visoka da se sva boja iz kožice već prije same berbe upije u meso i od tuda toliko intenzivna boja vina, a ma… Možda smo se krivo razumijeli ali ne vjerujem. Vina proizvode u betonskim tankovima i stvarno nema zamjerki, sva su fer i korektna. I tu mi u oko padne jedna etiketa sa piratom i knjigama kao brodom, pitam što je to, kaže on Torrentes (križanac Muškata Aleksandrijskog i Criolle Chicha). E sad ti mene ubij u tom trenutku, što je ta Criola Chicca, (kasnije sam pomoću svog najboljeg prijatelja Googlea došao do saznanja da je to čileanski Pais ali se u Argentini zove tako). Probam, a ono slično kao kod Atima - šamarčina, ali ne u smislu savršenstva, nego nečeg novog, nečeg što još nikada nisam probao. Naravno da dominiraju muškatni tonovi ali kompleksnost je ipak malo izraženija, kiselkasto sa citrusnim notama limuna i nečeg što ni dan danas ne znam na što me asociralo.
Okrećem se od stola a preko puta moja prošlogodišnja ljubav (sa radionice) na prvi pogled - SAKE!!! Do te radionice sam Sake percipirao kao japansku rakiju koja se radi od riže i koju piju tamošnji alkosi kao kod nas šljivu ili komovicu. Ali tu sam se uvelike zeznuo! (A tako sam želio napisati „zajebao”, no vjerujem da bi me gospodin Andrić cenzurirao pa eto, nisam) Malo tko zna da je Sake u biti jedna vrsta vina proizvedenog od riže, iako obzirom da riža u sebi nema šećera proizvodi se tehnologijom koja je najbliža onoj izrade piva. Svašta nešto ti Japanci izmisle. Ono što je bitno u ovoj priči je da sam se ponovno napio od sakea i da je tu cijelom mom planu obilaska ostalih vina došao kraj. Meni je taj sake apsolutno nešto što želim istražiti i doživjeti, ali baš u podrumu proizvođača. Btw, firma koja se bavi uvozom sakea u Europu zove se Yoigokochi, pa tko želi probati nešto novo i sasvim drugačije, može iste pokušati naručit putem njihovog sajta.
Nakon sto pitanja uvozniku i isto toliko “degustiranih” sakea optimistično sam krenuo dalje. Sa druge strane stola čudno me pogledao neki tip, govoreći nešto na engleskom. Pokušavam se skoncentrirati i dokučiti što želi reći, te se približavam stolu. On i dalje nešto nerazumljivo mrmlja na engleskom, a ja dižem čašu i govorim mu da mi natoči svoje najbolje vino. E tu smo se razumijeli, pa je njegov slovačko-engleski postao puno fluidniji i debata je krenula. Što smo pričali ne znam, vjerujem da ne bi znao ni on da ga sada pitamo ali tip je na mene ostavio fantastičan dojam. Onakav spontan, borio se rukama i nogama da mi opiše tehnologiju proizvodnje njegovih vina i objasni kako oni to tamo u Slovačkoj rade... Kako imaju 17 ha vnograda i još štošta. Vinarija se zove Slobodne Vinarstvo i stvarno je toplo preporučam ako se ikada zateknete u situaciji da kušate bilo koje od njihovih 6 vina.
I tako nakon neplaniranih pola sata slovačko-englesko-hrvatskog debatiranja mali se Mujo teturajući zaputio ka izlazu. A nije bilo ni 17:00 sati, ili je već bilo 17:00 sati?! Opet smo kod onog vremena i reativiteta s početka teksta… Gledam ponovno dvoranu i mislim si, e sad sam taman za novi krug, pa da probam nešto što sam preskočio. Ipak, razum je ovog puta prevladao, obzirom da sam u 20:00 morao biti u Puli na predstavi svog malog anđela koji je imao priredbu u kazalištu, a u tome me ni ponovna radionica Atima ne bi bila spriječila.
I što reći za kraj: Jedno veliko BRAVO Marku Kovaču i cijelom timu koji stoji iza organizacije Labela. Nadam se da će i dalje cijelu godinu lutati po svijetu kako bi mi ostali ljenjivci ili oni s manje sreće mogli na jednom mjestu kušati najbolje od biodinamike, organskog i prirodnog. Bravo svim vinarima koji su mi udjelili kap svog teško proizvedenog nektara. Hvala svim prijateljima koje sam pijan ugnjavio na sajmu. Hvala zidu koji mi je na izlasku sa parkinga skočio na auto i izgrebao mu cijelu desnu stranu. Hvala Andriću jer me ugnjavio da napokon ovo stavim na „papir” pošto me opet prisjetio prekrasnog dana. I naravno, hvala mojoj supruzi koja me kasnije trpila u kazalištu iako sam imao zadah Superhika...
P.S. - Bilo je tu još događanja, poput radionice Željka Bročilovića Carlosa (ponajboljeg someliera u regiji) koji je prezentirao 8 od 12 svjetskih vodećih Rizlinga te objasnio zašto su isti neizbježan atribut svake malo ozbiljnije vinske karte. Na ovu radionicu nisam bio spreman otići pošto znam da bi se navukao na još jednu vinsku sortu, a još nisam ni osnovno od onog što nudi moja regija apsolvirao. I radionica jednog od najvećih vinara francuske pokrajine Burgundije, Jean-Yves Bizota koji proizvodi između 4 i 8 tisuća boca godišnje a njegova su vina jedna od najtraženijih u svijetu. Na ovu mi je bilo žao što nisam stigao no mjesta su i tako bila „rasprodana“ mjesecima unaprijed.
Moris Vareško
