barell

Lično

27. januar 2015.

Filozofija vinskog marketinga sa vežbanjima

Plati pa klati! Ako ne platiš, a klatio si, onda budi svestan neopozive činjenice da si klatio o nečijem trošku.

„Iz teksta je izostavljen i portal koji sam stvorio i koji je mene posledično stvarao i list koji mi je dodelio priznanje kao najboljem vinskom novinaru i vinoteka u kojoj smo bili i boca koju smo otvorili...“
„A da li ti je ime bar spomenuto?“
„Pa ne piše baš – preterano punoletni X. Y. ali skoro...“
„Pa u čemu je onda poenta?“
„Poenta? Mislim da je više poruka... Plati, pa klati! (Pod „klati“ se smatra periodična turneja oko ravnotežnog položaja, a ne nanošenje fatalnih povreda sitnoj stoci – prim. aut.) U umerenoj meri to ima smisla...“

„U jednoj dalekoj zemlji, iza sedam gora, sedam akumulacionih jezera i tri zagađene reke, bio jedan grad. Taj grad je bio glavni i bio je na vodi, a u njemu se nalazila jedna vinoteka. Jednoga dana u toj vinoteci unutar tog grada na nekoj vodi, jedna vinarija je imala svoju promociju. Na promociju su stigli svi viđeniji alkoholičari tog grada, kao i svi ostali koji su bili u stanju da gliserima nekih firmi dospeju do pristaništa, te se blagovremeno upute na odredište. Vinar, njegova supruga, glavni enolog i komercijalni direktor su za tu priliku spremili pet od nekih svojih desetak etiketa. I pored toga što su imali sopstvenu viziju promocije, ipak su bili prinuđeni da budu samo malo angažovaniji posmatrači. Smeškali su se prisutnima i vedro odgovarali na pitanja znatiželjnih poznanika. Malo su se duže zadržali samo sa predstavnikom vinskog portala iksipsiloncet.com koji je njihova zapažanja zabeležio na diktafonu neke firme. Njihova neka vina su manje više neuspešno uparena sa nekom hranom. Bilo je tu i nekakvih kolača, koje je za ovu priliku, vrlo požrtvovano zamesila jedna od baba nekog od trojice vlasnika vinoteke. Neki tvrde da su kolači bili bajati, a da je razlog tome podatak da baš ta neka trećina kolektivnog gazde ima više od sedamdeset i pet godina. Sve i da su se ekspresno razmnožavali, baba bi imala bar 114 godina i sasvim je logično da ona nije među nekim živima. Da je živa, već bi to zabeležio neki medij. Stoga ih je sačinila za života, pa su nužno bajati. No, da se vratimo mi na tu promociju neke vinarije...“

U gornjem parčetu teksta imate, vrlo očiglednu, tendencioznu sprdnju od teksta. Verovali ili ne, a većina od vas to iskreno nije u stanju da veruje, danas ovakav oblik pisanja (doduše, ne toliko posprdno i manje literarno) uopšte nije neuobičajen. Marketinške službe svih medija koji drže do sebe češljaju priloge, tekstove i ostalo, te ih brižljivo čiste od bilo čega što ima veliko slovo. Neophodno je da to slovo ima neki oblik ugovora i onda se može pomenuti. Dakle, naravno da košta. Mediji žive od reklama, a oglašivača je sve manje. Ulošci, preparati za potenciju, mobilno - operativni prodavci vazduha, tu i tamo po koje pivo, bankarske lizing opcije za tajm šer sahrane, kretenske grickalice, kozmetički „Nano, postala si cupi“ preparati, trgovinski robijaški lanci... To su vam, sestre i braćo, reklame! Plaćaju i postoje... Ali i zarađuju ozbiljnu lovu, što je daleko od – nevažno.

Pominjanje velikih slova u bilo kom relevantnom mediju, bilo koje orijentacije, naravno da se odražava na profit. Veliko slovo bi to moralo da ubaci u digitron neke firme. Jednostavno, da bi neki proizvod postao poznat, za njega se mora čuti ili pročitati. Stvar je prosta. Znaju to i ljudi iz medija. Međutim, ako tendenciozno izbacujemo velika slova, onda vrlo često dolazimo u situaciju da su nam članci, prilozi i ostalo, donekle besmisleni. Neki sa tim nemaju problema, a opet, neki ih (prekaljeni istinski znalci novinarskog posla) imaju. Tako dolazimo do jedinog logičnog zaključka!

Mediji se ovde odvajaju u dve kolone. Jednoj pripadaju amateri (dirigovano novinarstvo), inače u ogromnoj većini, a u drugoj koloni, složno kao jedan, gaze apsolutni profesionalci i naivni blentoni. O neodoljivim čarima ove druge kolone je pisao Bukovski kada je analizirao „literarne veličine“. U toj koloni se lako menjaju uloge, pošto voli blenton da ogrne plašt profesionalca, a i vrhunski profesionalac da se pravda naivnošću. Prva kolona tretira ono plaćeno i sve ono što navodno „narod voli“. Inače, to je kolosalni idiotizam opšteg tipa. Taj amaterizam nam je izvukao gomile PVC sisatih ženskih i zalizanih muških gmizavaca iz hlada kamenjara osrednjosti. Plaćaju i postaju važni? Oni ne plaćaju nego donose pare. Oni su nešto drugo. Postali su roba, dopalo se to vama ili ne. Amaterski mediji su ih kreirali, ne bi li ih kasnije besomučno, na višestrano zadovoljstvo eksploatisali.

Velika slova su nešto što je neko stvarao u najboljoj nameri. Velika slova su prava roba. I šta ćemo sad sa tom, pravom robom? Šta ćemo sa velikim slovima, koja to jesu? Svako veliko slovo može vrlo lako da zglajzne u malo. Dovoljno je da ga se jedno vreme ne pominje. Ignorancija spada u red tupih giljotina. Em ubija, em boli. Stoga je logično da dozirano pominjanje nije neki naročit trošak, a delotvorno je. Empirija je neumoljiva: Neće uvek biti dovoljno blentona, pošto prva kolona zove i mami... Negde vas mora biti, pa birajte. Ne morate misliti o tome, samo izračunajte.

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Za uživanje u robusnom vinu nama nije neophodan biftek!"

Vegeta & Rijana (začinjene estradne umetnice)