barell

Događaj

14. septembar 2017.

Jamajka kod Mačka

Berba u Mačkovom Podrumu predstavlja kombinovani polikomponentni seminar. Poslednji u nizu je održan prošlog vikenda.

„Gde ćeš?“
„Na berbu kod Mačka.“
„Lepo. Ume to Mačak...“

Ovo je dijalog od pre nekoliko godina, kada mi još nije bilo baš najjasnije šta to ume Sava Mačak. Ispostavilo se da poprilično ume. Ume sa ljudima, ume sa grožđem, ume sa vinom i oko njega... Ono što posebno fascinira kod tog čoveka, a što bi bilo lepo zapaziti je jedan dar. Ako mu ispričate da se vaša bogata prijateljica iz Kenije zaljubila u lokalnog poštara, inače jako dobrog trkača (zbog prirode posla) te da je ona iz potrebe da ga „sa’vata“ naprasno počela da se bavi atletikom, Sava Mačak će se na to nadovezati nekom prigodnom anegdotom, mahom sremskom. Rade to mnogi, ali ne tako precizno i primereno, kao Sava. Svaku vašu priču će „dograditi“ svojom, perfektno povezanom. To ga čini apsolutnim kraljem konverzacije u svetu vina.

Postoje berbe, ali ova u Mačkovom Podrumu se ne propušta. Uvek se može čuti još nešto i to sa dubokim smislom. Za slučaj da se ne desi slučaj rafalne razmene suvislih anegdota, desiće se neki drugi slučaj. Kada te Sava posadi na klupicu u vinogradu, onda za to postoji razlog. Iz godine u godinu, sve je više ljudi na ovoj berbi, valjda jedinoj profesionalizovanoj i personalizovanoj, pa je onda potpuno logično tu upoznati druga iz detinjstva pokojne majke (iz novobeogradskih paviljona), sresti dragu drugaricu iz gimnazije posle tri decenije i upoznati prof. Babića. I sve to samo ako ste statični. Ukoliko bi se malo i kretali, rezultati bi svakako bili dodatno začuđujući.

Sama berba portugizera je ove godine zamišljena ne po kenijskom principu (na srednje i duge staze), već se radilo o sprintu. Doduše, vrućina je podsećala na kenijsku, ali je ipak u pitanju bila Jamajka. Dakle, sprint od 15 minuta i nakon toga, pripadajuća nirvana, uz vino, hranu i lake note. Na momente smo imali scene iz partizanskih filmova (Boško Buha & slični), odnosno grandiozni formirani red oko otvorene vatre na kojoj su se spremali, prvo tradicionalne kobasice i slanina, a nakon toga i vinogradarski pevac u tečnom agregatnom stanju. Jedino što je letelo, a da nije u pitanju već prežvakani i predosadni dron (Edi Rama Production), bilo je vreme. Postoje svi božiji uslovi da bude „ravno“, a baš nikada nije. Niti će biti.

Ekipa iz vinarije, predvođena operativnim Jojićima podeljenim po sektorima nadležnosti, konstantno je održavala onu tananu Mačak-tenziju. Nisu skidali osmehe sa lica pa je potpuno logično da se, bar veći deo prisutnih, osećao kao da je kod one bolje familije. Za instituciju (više puta za stolovima pominjane) mobe, ipak je potrebno više konkretnog rada prisutnih. Međutim, zvonki zvuci dodirivanja vinskih bokala i čaša, kao i miris sa otvorene vatre ipak su jači narkotik od savijanja pod otvorenom sunčevom vatrom i tegljenja gajbica. Oni kojima je ovo bila premijerna berba kod Mačka, a bilo ih je podosta, trebalo je da ponesu osećaj neizmernog zadovoljstva domu svom, a ne žuljeve i suncem spaljen epiderm iznad produžene moždine.

Za sve koji vole prirodu, priroda im je pružena. Za one koji su želeli da se osećaju korisnim, imali su priliku da beru grožđe do sumraka. Za one koji su došli da se provedu, bio je tu lokalni ansambl sa prigodnim repertoarom, uz vino i hranu u respektabilnim količinama. Za one koji su došli da se druže i(li) ostvare neka nova poznanstva, ovo je takođe bila prava prilika. Za one koji su želeli sve, može se reći da su sve i dobili. Za baksuza koji ovo piše, može se reći da mu je falio jedino šarmantno brbljivi Pudar, koji je ovog puta izostao iz opravdanog razloga.

Berba kod Mačka? Da, uvek! Biti deo nečeg što će se, već po pravilu okititi zlatom na Portugiser Du Monde, svakako da se ne propušta. 

 

Profesor Dionisije

"Još nisam postao somelijer ali sam na odličnom putu. Za sada sam samo som."

Zoran Stepanović Gumeni, anonimna slavna ličnost