barell

Lično

10. septembar 2013.

Jedna Istra za dve osobe u tri dela - Skazanije drugo

Među mukotrpne istarske društvene igre spada i „Savataj Bruna kad je u vinariji“. Pa ako ste dovoljno uporni...

Par dana nakon posete autentičnim vinskim podrumima u okolini Poreča, sedeo sam u stanu i razmišljao o tome da li mi više smeta vlaga ili vrućinčina. Dok je vlaga tukla vrućinu za tri boda, zazvonio je telefon. Bruno! U par rečenica smo se dogovorili da sutra u podne forsiram Šišan i da se vidimo onoliko koliko mu to obaveze dopuštaju. Stari dobri Bruno! Svi smo kao jako mali imali one očaravajuće igračke koje se naviju kao prastari sat i onda se puste da se gegaju, skakuću, šta god... E pa Bruno Trapan podseća upravo na takvu igračku, navijenu do pucanja sajle. Jurca, zuji, muva se... Nestvarno vedar tip sa visokim koeficijentom srdačnosti u nastupu. Davno sam napisao da bi se on jedini fenomenalno proveo i u hiperbaričnoj komori. Zaista je tako.

Do kraja tog dana, ništa se neuobičajeno nije dešavalo. Standardnih pola kile paškog sira, oplemenjenog istarskom pršutom i nekom veselom varijantom rinfuznog merloa. To se zove „Večernje resetovanje od celodnevne malvazije“ u lokalnoj vinoteci. Lokalci koji tu svakodnevno i svakonoćno svraćaju, zbog čega postoji opravdana sumnja da domu svom i ne odlaze, predstavljaju jednu krajnje simpatičnu ekipu. Kada dolazite iz novobeogradskih blokova onda uvek nađete ekipu, bez greške. Makar to bilo i u središtu džungle. Teroar savskog geta vam daje potencijal za druženja širokog spektra. Dakle, sedeli smo, jeli i pili u vinoteci, pričali sa narodom, odgledali saobraćajnu nesreću sa srećnim epilogom i pošli u stan.

Negde oko devet sati ujutro, kada ešalon najlenjijih petlova ima obavezu da kukuriče, zazvonio je telefon. Precepio sam se da nije otkaz od Bruna. Srećom, bio je to rođak Slavko koji inače mora u Šišan! Bingo! Taman da me prebaci. U Šišanu Slavko ima svoju kafanu gde svakoga dana smlati nekoliko gemišta, zatim sasluša probleme ljudi iz kraja, reši im te probleme, pa ode dalje svojim poslom. Pošto su u tu kafanu uneli neku „zovite me sirće“ rinfuzu iz Slavonije prešli smo u lokal sa ozbiljnijom malvazijom. Taman pored Trapan Stejšna. Ko kec na deset. Slušao sam sa uživanjem priče lokalnih Šišanaca, ako se tako kaže, srkao nekolike malvazije i čekao podne. U podne sam se pozdravio sa prisutnima i zaputio u Vinariju Trapan, mesto koje sam pohodio i prethodne godine.

Na verandi moderne i prelepe vinarije spazio sam Bruna kako telefonira i šeta levo desno, kao tigar kome je umrla osoba koja ga hrani, a kasting za novog hranioca je u sledeću sredu. Svakako neka poslovna priča. Uvek je zadovoljstvo videti Bruna! Pretresli smo u hodu dešavanja od poslednjeg viđenja u Beogradu i zaputili se tamo gde prethodne godine nisam bio. Naravno, vinograd! To da vidim, pa sam sve video... Uz neskriveni ponos, pokazivao mi je gde mu je šta od sorti i objašnjavao situaciju. Ono što je meni izuzetno simpatično je zemlja u tom delu Istre. Uvek mi dođe da uzmem kredu i iscrtam staze, pošto me jako podseća na tartan. Za one koji ne znaju, tartan je najčešća podloga na onom delu stadiona koji prvo pretrče navijači kada se sjure sa tribina da bi invazivno vaspitno dejstvovali na sudiju. Dobro, neki to zovu i atletska staza.

Deset hektara pod konac gde rastu malvazija, teran, širaz, kaberne sovinjon, muškat... Jako lepo to izgleda. I deluje da će biti odlična godina. Oko vinograda je razapeta žica kojom po potrebi cirkuliše naelektrisanje, a u cilju sprečavanja izvesnih divljih papkara da pre radnika oberu grožđe. Ogroman kameni sto, nastao od neke stenčuge koju su iskopali kada se radio vinograd, traktor, nekoliko radnika... Tog dana sam banuo u trenutku kada je trebalo isplatiti radnike, što je Bruno odradio bez ozbiljnijeg pomeranja grkljana. Prosto, ljudi su radili i treba im platiti. Popeo sam se na improvizovani sto i razgledao okolinu. Više od vinograda volim samo brižljivo negovani vinograd. Nešto kao baš ovaj!

Nakon vinograda smo se vratili u vinariju i seli u prelepu degustacionu salu. Moderno, a opet nekako toplo. Kada sam prvi put bio tamo, činilo mi se da sam došao deseti put. A sada sam se već osećao kao da tu svraćam baš često. Na jednoj polici veliki broj čuvenih Ridlovih čaša za malvaziju. Mukotrpni rad, maltretiranje, lobiranje i na kraju krajeva – novac, pa se od čika Ridla dobije čaša za autohtonu sortu. Valja učiti od ovih ljudi, pošto su se lepo povezali, nastupaju kao reprezentacija i onda su rezultati neminovni. Bruno kaže da su celu priču pokrenuli Matošević, Kozlović, Koronika, De Grasi... Na velika vrata je uvedena italijanska tehnologija i od nipodaštavane sorte počinje kreiranje ozbiljnog brenda. On se sa još par mladih igrača uključio kasnije, ali su generalno svi pridošli prihvatali pravila igre i dan danas nastupaju frontalno. Insistiranje na kohezivnom faktoru je uvek plodonosno.

Bruno kaže da su njegova vina – za piti! Ne želi da mu se boce gledaju na policama, nego konzumiraju. Pošteno... Nema potrebu da se takmiči, lepi kojekakve stikere po flašama i šeta kao paun diplome. Blizak je mladima, što zbog kvaliteta, što zbog svog marketinškog koncepta... Jedan je od najagilnijih tipova na društvenim mrežama, koje ne maltretira isključivo fotografijama svojih boca, nego „šara“ sa sadržajima. Na hokeju, na koncertu, na plaži, u restoranu... Bruno je svugde i sve to temeljno beleži... Jasno je da živimo u vremenu kada nije problem napraviti pristojan proizvod. Agonija nastaje prilikom plasiranja. Ovaj momak zna da plasira i za to mu treba skinuti kapu.

Ono na čemu se posebno insistira u Trapan Vinariji i što mene uvek iznova oduševi je higijena. Stav da se kompletan radni prostor može porediti sa apotekom je za svaku pohvalu. Vinarija je projektovana tako da se cela površina u najkraćem mogućem roku opaje vrelom vodom i sve to nestaje brzinom svetlosti kroz sistem kanala. Izuzetna higijena bi, opet, trebalo da povuče na sterilnost. Ovde to nije slučaj, pošto je to apsolutno vinarija sa dušom. Vinarija sa dušom se prepoznaje po tome što su u takvoj vinariji, vina proizvedena tu, na tom mestu i u tom trenutku, najbolja na svetu.

Nakon nekoliko zajednički provedenih sati u Vinariji Trapan, organizmi su se uželeli goriva. U obližnjem ljupkom hotelu smo ručali i taj obrok mi je ostao u posebnom sećanju. Crni rižoto, pohovan i poslužen na kajmaku, uz još nešto kao sos od paradajza!? Čovek je spojio pola Evrope u jedan tanjir. Kada smo završili obed, Bruno me je odbacio do Pule. Stao je ispred moje zgrade...
„Stari, pa navrati ponovo!“
„Računaj sa tim...“
I onda je odzujao dalje... Bruno Trapan – Hedonističko vinska ikona Istre... A bogami i šire!   

(nastaviće se)

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Ako želite da u svom vinu imate dominantnu aromu vanile a da se ne petljate sa baricima, odradite šaptalizaciju vanil šećerom..."

(iz naučne publikacije "Nešto me cepa glava sabajle", dr. Rodoljub Čips)