barell

Lično

8. septembar 2013.

Jedna Istra za dve osobe u tri dela - Skazanije prvo

„Hoćemo?“ „Nećemo.“ „A da ipak hoćemo?“ „Pa dobro, idemo... Ta izložba je baš važna!“

Pošto avio karta do Pule košta neznatno manje nego do Čilea, krenuli smo na put autobusom. Da se razumemo, ne znam da vozim, a sve i da znam, te da posedujem vozilo, na takav put se ne bih usudio ličnim prevoznim sredstvom. Suviše će tu biti vina za jedan osrednje formiran organizam. Uostalom, uvek se nađe neko ko se bavi volanom, a i da se ne nađe, pa još da ne postoje taksi ili autobus, ima se kondicije za tridesetak kilometara peške. I tako smo se jedne letnje večeri zaputili u Pulu.  Više od polovine našeg političkog establišmenta bi insistiralo na tome da smo pošli u Puli!

Desetak sati natezanja: „Pusti klimu... Smanji klimu! ... Gasi klimu! ... Daj nam, bre, malo vazduha... Batice, ovde je ’ladno“ i stiže se u veselu Pulu. U isti kofer, svako je stavio svoj motiv. Ivana je išla na more, a ja sam pošao da malo cunjam u nadi da ću skapirati tajnu uspeha malvazije. Moji aristokratski tabani su naviknuti na pesak tip 850, tako da mi ideja o krljanju po šljunkovitim plažama ili stenama nije baš bila prihvatljiva. Uostalom, nisam morski tip, pa zato i odlazim uglavnom tamo gde je zanimljiv život na obali. U more sam ušao svega par puta, informativno. Što bi se reklo, nije mi majka rodila peraja.

Jedan od najvećih motiva za odlazak, sem mora, vina, školjaka i ostalog, bila je izložba „Histri u Istri.“ Posebnu vrstu empatije za taj drevni narod, osetili smo prethodne godine, kada smo šetali arheološkim nalazištem Nezakcij. Tu smo i čuli priču o legendarnom vladaru Epulonu. Da ne davim mnogo, Histre su napali Rimljani i u nemogućnosti da slome otpor, grad Nezakcij su ostavili bez vode, skrenuvši reku koja je grad snabdevala, bukvalno životom. Svestan situacije, Epulon je naredio kolektivno samoubistvo, ali ne u maniru neke umobolne američke izopačene sekte, nego iz čistog otpora ropstvu. Epulon se poslednji ubio, nasadivši se na mač. Čim sam to saznao, pa malo povezao sa Mišimom, empatija je otišlo baš daleko... Ovo je legenda, a postoji i druga. Prvo su Histri olešili Rimljane. Onda su se Rimljani reorganizovali u kontekstu krvave osvete. U međuvremenu su se Histri unesrećili od vina, pa pijani nisu mogli da se brane... Ni ovo nije loše po Histre, pa ako je i ovako bilo, opet zaslužuju sve moguće počasti. Kao kad pukneš Švabu na svetskom prvenstvu, a ne prođeš grupu. Samo nesagledivo krvavije.

Da malo sad izletimo iz ove priče. Izgleda da je vino, iako besomučno hvaljeno kao Božiji nektar, čudotvorni napitak koji se slaže sa svim i svačim, u nekim retkim slučajevima izrazito kontraproduktivno. Kosovski boj je bio, pre svega zbog vina, potpuno izgubljen još u pretplati. Naši su pili vino (podrazumeva se neumerenost), a Turci se satirali od hašiša. Kada naletite na stampedo uduvanih Turaka kojima nije baš najjasnije gde su, esencijalno je važno da ste trezni. Da naši nisu pili vino, mogli su elegantno da izvrnu putokaze i da se Turci u jurišu vrate nazad, a ne da se kao dobričine vindžije suprotstavljaju... Turci su par dana toliko duvali da je cela Makedonija videla leteće tanjire. Naravoučenije: Kada se iskreno posvetite redukciji zaliha vina, izbegavajte turske narkomane. Dobro, i vozače...

Sada me ovo pominjanje putokaza vuče da ispričam priču o tome kako je Mujo na Zimskoj Olimpijadi u Sarajevu stručno obeležio stazu za bijatlon pa se nekoliko crnaca beznadežno pogubilo po Igmanu. Jedva ih je vojska nahvatala. Ali neću o tome. Putokazi! Da bi se izgubili u Istri, neophodno je da budete potpuna budala i da vas hoće! Suviše je lepo obeleženo. Sa svojim neformalnim rođakom Slavkom, pošli smo u selo Anžiće da posetimo dva podruma izvornog tipa i pazarimo neka vina. Kada u Istri kažete „neka vina“, onda se podrazumeva da su to malvazija i teran. U prevodu „bijelo“ i „crno“.

Ako neko bijelo nije bijelo, onda je to domaća istarska malvazija. Čestite starine to cede, gnječe, akaju po buradima koja deluju kao da su baš iz doba Epulona. Ono ni NASA ne može da oriba. No, jednom malvazija, dogodine opet malvazija, pa se ne mora sad tu nešto preterano pedantno maltretirati. A i stariji su ljudi. Rade to za sebe, malo ide u rinfuzu... Na plafonu izvestan broj osušenih svinjskih bataka, bogato nabiberenih i usoljenih i to je to. Nikakva preterana filosofija, nikakvo mudrovanje... Staviš grožđe u bure i vino se samo napravi, uz par pretakanja. I stvarno se napravi! Ali stvarno nije bijelo. Boja seva od bakarne do zelenkaste... I tvrde da ovi mladi sad što bistre, filtriraju... To po njima nije malvazija. Malvazija mora da ima baš – boju! Baš tu, njihovu boju. Samo to mogu da piju, seku kiselom, muljaju pršut, pričaju priče iz nekih davnih, po njima srećnijih vremena i tako provode vreme. Bravo majstori! Bravo Luka i  Mario...

Teran je slična priča. Staviš grožđe u bure... Dalje znate. I napravi se. Ako mu pristupite kao nadmeni idiot onda naravno nalazite gomile bagova, ali... Kada sedite tamo, u tom podrumu, onda tih bagova jednostavno nema. To je to. Kako bilo pre dvesta godina, tako je i sad. Čemu mudrovanje?! Fakt je da ta vina mogu biti daleko bolja. No za to bolje je neophodan neviđeni napor, a to je u slučaju ovih ljudi u godinama, potpuno besmisleno. Kvadratni napor bi doneo linearni boljitak i samim tim je napor matematički neutemeljen. A matematiku znaju. Proda se malo rinfuze da se dokuca penzija i živi se normalno. Jedino što fali, to su mladi. Opšti trend tera mlade u veće centre da popravljaju liftove, umesto da se bave poljoprivredom. Taj besmisleni princip je sada već pošast planetarnih razmera. Zašto bi Istra bila imuna?

Doduše, neki mladi se vraćaju zemlji. Ima i toga. Prepoznali su šanse koje pruža naporan i temeljan rad u prirodi i na svom posedu. O njima u preostalim delovima ove priče. Ovaj deo pripada starcima koji se ne menjaju. Ne misle da znaju sve. Dovoljno im je što pamte kako je nekada bilo i to žive i rade danas. Njihovi podrumi imaju magiju. U njima je ta malvazija odlična. Kada izađete iz podruma, to više nije to. A i ne mora biti. Dovoljno je da probate u podrumu i da bez ikakvog ustezanja, bez obzira na standarde koje ste prihvatili u kontekstu vinarstva, poželite da se uvek vratite. Vino je tu i najmanje bitno. Bitna je priča, reč, osećaj da ste dobrodošli. Uostalom, malvazija je odatle i krenula u svet.

(nastaviće se)

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Ambicije i buve rado skaču uvis."

(italijanska narodna poslovica)