barell

Događaj

14. jun 2019.

Klizni Festival Tamjanike na ovu vrućinu

Kontroverzna, omiljena, drugačija, svoja... Defile srpskih tamjanika i još ponečeg.

Mnogo volimo da budemo u pravu. A može li više ljudi različitog mišljenja biti istovremeno u pravu? Tu se mnogi zakače za onu čuvenu anegdotu sa Nikolom Pašićem (nedavno je koristio Laza Ristovski u pokušaju ovekovečavanja Petra Oslobodioca). Doduše, kada udari pravo na pravo, obično dobijemo sukob. Nekada taj „boravak u pravu“ ima gorak ukus, što je najbolje poznato odanim pesimistima. Postoji i nešto što se zove osećaj! On se često (sa pravom) postavlja iznad prava...

Kada je u pitanju Njeno Visočanstvo Princeza Tamjanika, definitivno je mudrije zakačiti se za osećaj. U pravu su i oni koji tvrde da nije autohtona (DNK analize), ali isto tako su u pravu i oni koji tvrde da jeste, pošto je kod nas ona kroz nepobrojane godine postala atipična, drugačija i svoja. Župska posebno! Kako su države: nastajale, nestajale, parčale se, arčile, dokupljivale, tako je i autohtonost sorti grožđa dovođena do apsurda. Mala digresija: Jedan gost iz Hrvatske nam je na festivalu vina u Nišu pre tri godine, valjda da bi se dodvorio, tronuto dobacio kolika je šteta što se raspala Jugoslavija i počeo da nabraja sve moguće medalje koje bi u tom slučaju uzeli. Moj drug Kole mu reče: „Šta bre? Kakva jugonostalgija?! Pa da smo ostali pod Turcima, koliko bi onda mi imali medalja, a? Ja sam, evo, turonostalgičar!“ Stoga je potpuno logično zezati se sa pojmom autohtonosti, na nivou država kakve su danas. Sve u svemu, tamjanika... Princeza leta!

Problem događaja na otvorenom je uglavnom u tome što su na otvorenom, pa postoji ekstremna doza rizika u meteorološkom smislu. Festival Tamjanike se pomerao iz vikenda u vikend, pa se može reći da je dobio ozbiljan klizni karakter. Sve u svemu, jedne subote je ipak održan. Više od dvadeset vinarija je donelo svoje tamjanike, sada već u raznim oblicima... Neki su doneli i još po neku sortu, čisto „da ne bleji“ štand sa samo jednom etiketom. Neki su doneli crne tamjanike, neki kupaže bazirane na tamjanici, neki narandžaste, neki penušave, neki slatke... Neki su donosili i druga autohtona vina. Uostalom, svako je doneo ono što je smatrao za potrebno. Neki su i falili, fakat!

U Topoli je ostao „šumadijski eskadron“, mada tamo i nema neke radosti tamjanike, osim iz manastira Koporin. Zmajevac je svoju doneo (bili na oba događaja, što je za pohvalu, a i za Hajzenberga), kao i Podrum Pevac, koji za svoj Izazov koristi grožđe iz Župe. Formalno šumadijska vinarija Podrum Pevac za svoja vina koristi vrhunsko grožđe iz svih krajeva zemlje. Moglo bi se reći – prava intersrpska vinarija. U prevodu: Kad nemaš svoje, kupi najbolje. Upravo taj Izazov je par dana kasnije u Sofiji dobio srebrnu medalju, što je veliki podsticaj za vinariju koja se hrabro i sa argumentima pojavila na megdanu tržišta. Medalje su blagorodne potvrde dobrog rada u podrumu i vinogradu. Dakle, Zmajevac i Pevac su branili i odbranili boje Šumadije na Festivalu Tamjanike.

Župe je logično bilo najviše. Uz doajene (Spasić, Ivanović i Minić), tu su bili Čokot i Budimir, a što se tiče ovih vinarija jako je važno zapaziti da niko od njih nije došao sa samo jednom tamjanikom. To govori dovoljno... Nadolazeći župski front koga Beograd već jako dobro poznaje je nastupio u nešto suženom sastavu, ali su nosioci bili tu: Raškovići, Todor, Živković, Tošići... Naravno i večito „jesam – nisam Župa“ vinarija Magaza iz Velike Drenove, koja se temeljno pozicionira po vinskim kartama eminentnih ugostiteljskih objekata u Beogradu, a na talasu svog uspeha prošle godine u Bergamu. Komšija Milomir se pojavio preko svog distributera...

Sve je to lepo, ali ozbiljnijeg prodora tamjanike u svest Srba ne bi bilo (ili bar ne tom brzinom) da je nisu „do’vatili“ neki prekaljeni igrači, takođe prisutni na događaju. To su pre svega Temet (penušave Tri Morave!!!) i vinarija Aleksić (Žuti Cvet koji je „miran“ i Žuti Cvet u penušavom stanju). DOJA se za mnoge premijerno pojavila sa tamjanikom i poznavajući radne prilike u toj vinariji nemamo nikakvu sumnju da će i ovo vino napraviti bum. Bili su tu i domaći gosti iz Severne Makedonije u sastavu: Tikveš, Bovin i Stobi, koji za svoje Temjanike imaju stabilnu armiju navijača. Odlična stvar je pojava i Vinarije Vukoje iz Trebinja, čiju tamjaniku je najlakše objasniti kao cvetnu žilavku. Pored brata Vukoja, debitant je i Đurđevića vino iz Župe.

Crne tamjanike Bikickog polako postaju klasa za sebe, Mataljev slatkiš takođe (vrlo slična beše Janucićeva, ako se dobro sećam). Vinarija RAJ je sastavni, važni i zahvalni deo svakog ozbiljnijeg vinskog događaja... Valja pomenuti i Vinarium iz Banoštora, kao još jedan dokaz kvalitetnog širenja tamjanike po Srbiji, a Ivana Šijački je stigla sa Neoplantom i Sedušom. To su vina koja zaslužuju posebnu priču. O Kostinoj Jagodi se već sve zna, pogotovo to da nije tamjanika, ali Milomirov distributer (zajednički) je poneo i nije se pokajao.

Bilo je, dakle, svačega za probu... Ono čega nije bilo, ma koliko tražili, je loše vino. To vino se već duže vreme ne izlaže, mada ga mnogi traže (Ovde bi čučnula jedna radikalska kletva tipa: „Oči im ispale, dabogda, ako nađu!“, ali nećemo). Iz srpskog vinarstva su prvo proterana loša vina, pa je sad red da se protera i baksuzluk. Naravno, onaj nedobronameran. Dobronameran baksuzluk nam je ipak unutar DNK, pa se može reći i da je autohton. Tamjanika je definitivno vino leta! U svim oblicima...

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije