barell

Intervju

17. oktobar 2013.

Kosta Botunjac: Priča o vinu

Umetnost, vino, umetnost pravljenja vina... Razgovor sa Kostom Botunjcem

„Ko nema pare za Jagodu?! Daj pet Jagoda!“
Dobro, nije baš tako bilo, ali slično svakako. Prvi dodir sa proizvodima Vinarije Botunjac zaista je bila Jagoda. Autohtona, zaboravljena, odbačena, a magično interesantna sorta koju je Kosta vratio u rafove prefinjenijih prodavnica vina. Kosta Botunjac živi i stvara u Župskom selu Donje Zleginje. Na repertoaru ovog vinskog butika nalaze se Rasplet (italijanski rizling), već pomenuta Jagoda (polusuva priča za sebe), Pino Botunjac (pino noar), kao i Pino Svetih Ratnika (takođe pino; ime vina je deo Kostine porodične intime, i neka tako ostane). Ne bi trebalo zaboraviti i Sveti Gral, novi Kostin prokupac.

Kada uopšteno posmatrate Župu i njene vinare, onda se može reći da je to skup likova koji bi do lakšeg stadijuma ludila doveli i najozbiljnijeg ruskog pisca, klasika. Svi su izuzetno specifični, ali se jedan ipak čini specifičnijim od ostalih. Da, upravo Kosta. Voli porodicu, vino, umetnost, prirodu, pse... Zbog svega što voli i što čini, spada u najomiljenije srpske vinare, pogotovo među kolegama. Delovalo je da se savršeno razumemo i pre no što smo se rukovali i razmenili prve rečenice. To je pre svega njegova zasluga, pošto je popriličan broj ljudi sa kojima sam kasnije razgovarao o Kosti delilo taj osećaj. Za njega nema loše reči.  

I uvek je zadovoljstvo popričati sa gospodinom Botunjcem. On je umetnik koji ne poseže za artizmom u nastupu. Kao uspešan, a poslovično vedar i neposredan, Kosta je prava reklama za struku kojom se bavi. Jednom prilikom, Kosta o vinu...

Kosta Botunjac:
O čemu želiš da pričamo?

Obično ja počinjem intervju, ali se ovde izgleda zna ko je malo stariji. O vinu bih ja, o čemu drugom?! Najveća koncentracija vina je na sajmovima. Šta tebe motiviše za odlazak na neki sajam?

Kosta Botunjac:
Što se mene lično tiče, volim kolektivne vinske događaje zbog komunikacije sa kolegama, zbog druženja, zbog istraživanja nekih novih ukusa, zatim, upoznavanja novih ljudi, a potom i upoznavanja tih istih ljudi sa našim vinima. Međutim, prevashodno je tu u pitanju razmena iskustava, degustacija baš novih vina i potraga za novim notama u poznatim vinima.

Nađu li se te note?

Kosta Botunjac:
Pa vidi, ma koliko poznavao svoja vina, ma koliko ih dugo radio i sve znao o njima, posle konstantnog isprobavanja uvek pronađem nešto novo, te mi onda sine ideja da bi se nešto na tom vinu moglo uraditi drugačije. Sa vinom se mora igrati. Ja tu pravim konkretnu paralelu između umetnosti, odnosno slikarstva i proizvodnje vina. Dati umetniku platno i boje ili dati vinogradaru zemlju i čokote je jedno te isto. I jedan i drugi se, kada dobiju to što im je potrebno, u nastavku bave kreacijom. Šta će od toga nastati je potpuno individualna i intimna stvar.

Da se zadržimo na jednoj strani paralele. Šta nastane, konkretno kod vinara?

Kosta Botunjac:
Pa uvek nastane nešto drugo, nešto različito... Kod vina je predivno to što ti ne možeš nikako naučno da utvrdiš da li je neko vino bolje od nekog drugog. Ne postoje tu precizna merenja. Najlepše je kada se vino pošteno kreira i sve prepusti čulu ukusa. Svako od nas ima drugačije formiran ukus. Zbog toga se ljudi, vođeni individualnim principima određuju prema svakom vinu. Pod uticajem tog doživljaja ukusa moguće su, po nekim znalcima, potpuno neverovatne kombinacije sa hranom. Meni je to lepo, zaista. U svakom vinu čovek može naći osmeh, prijateljstvo, ljubav, sve ono što život čini lepim. Vino traži sve ono lepo oko nas. Traži, ali i proizvodi... Ja to znam i potpuno sam u to siguran.

Sve je to na mestu, ali da se malo spustimo na ono od čega se živi. Reci mi... Opšte je poznato da ti svoj celokupni asortiman prodaješ bez nekog ozbiljnijeg napora. Ima li udela u tom uspehu sam tvoj nastup? Šarmiraš li kupce?

Kosta Botunjac:
Već sam napomenuo da na sajmove odlazim prevashodno radi druženja sa kolegama i publikom. Puko reklamiranje radi prodaje je tek na repu motiva. Desi se da na dan sajma ustanem sa nekom neodređenom mučninom zbog svega što nas okružuje ili recimo, zbog neke boljke. A onda dođem na sajam i sve se promeni. Prosto, volim takve vrste manifestacija, možda i zato što vrlo često takva manifestacija pozitivno utiče na moje raspoloženje. Povod svemu, naravno da je vino. To je božansko piće. I na skali božanstvenosti, prvo ide vino, pa posle toga ponovo vino. Nema tu, na vrhu lestvice, mnogo mesta za ostalo...

Do sada se u svemu slažemo u potpunosti. Onaj deo gde se možda nećemo složiti je tamjanika. Jasno mi je da radiš Jagodu, koja mi je jedno beskrajno omiljeno vino, ali zašto ne i tamjanika?

Kosta Botunjac:
Jagoda je autohtona župska sorta grožđa i samo sam je ja vratio u život. Gotovo svi župski vinari su se posvetili tamjanici, koja je postala trend, neki oblik mode... Tamjanika, sada već etablirana, dobar je izvor zarade. Ja sam, međutim, tvrdoglavo stao iza Jagode. Neću da radim tamjaniku, pošto sam svim srcem zavoleo Jagodu i rezultati tu ljubav prate.

Čuo sam da je kod tebe čitav proces proizvodnje prirodan. Da li je to tačno?

Kosta Botunjac:
Ne koristim selektivne kvasce, samo divlje... Možda je to malo tvrdoglavo, ali prosto je tako. Vinograd mi je, videćeš, na 50 metara iznad podruma. Moje vino ne vidi pumpu do flaširanja...

Ti se baš igraš?

Kosta Botunjac:
Naravno da se igram. Znaš kako... Moja neka filosofija je da čovek ne može apsolutno ništa da postigne u životu ako se prema svemu ne odnosi kao dete. Valjalo bi biti stalno željan saznanja, razigrane mašte, nemirnog duha, radoznao, da upijaš sve oko sebe... E tek tada se nečemu možeš zaista i nadati.

Ako smem da dodam, valjalo bi da i to bude prirodno, kao tvoj samotok.

Kosta Botunjac:
(smeh) Naravno. Kako drugačije?

Kakvi su dalji planovi autentične vinske priče Botunjac?

Kosta Botunjac:
Evo pravim novi podrum, ništa epohalno, sedamdesetak kvadrata, za mojih do deset hiljada boca. To je ono što radim i to hrani moju porodicu. Vino kod nas nema alternativu...

Pošto je priča zaista posebna i drugačija, moraću da svratim, pošto želim i sam da se uverim, kao ono dete, koje si maločas pomenuo.

Kosta Botunjac:
Kad god poželiš.

Kosta, hvala na razgovoru...

Kosta Botunjac:
Nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo.

Ovo je bio segment razgovora sa vlasnikom Vinarije Botunjac od pre nekoliko nedelja. Pred nama je silesija sajmova i gotovo je sigurno da će se Kosta negde pojaviti. Ako ga ugledate, nemojte propustiti priliku da se upoznate sa ovim čovekom i razmenite po koju rečenicu. Leči...

 

Profesor Dionisije

"Da su Prle i Tihi pili Sovinjon Blan, vino bi se prodavalo neznatno lakše."

Charles Bukowski (1920 - 1994)