barell

Događaj

1. april 2014.

Ozbiljna zabava i zabavna serioznost – Winterfest na Kopaoniku

Gotovo podjednako zanimanje za rekapitulacijom Winterfesta pokazuju odsutni i prisutni. Šta su propustili odsutni i čemu su prisustvovali prisutni?

Ambiciozno zamišljen, četvorodnevni vinski hepening na Kopaoniku pod naslovom Winterfest, iako vođen ženskom rukom, muški je priveden kraju. Sve ono na šta se moglo uticati, bilo je pod kontrolom. Pregršt panel diskusija, radionice, sajamski segment, edukacija, neizbežne žurke... Ovo natura sasvim ozbiljnu paralelu, u narodu poznatu kao digresija. Nekada je bilo izvodljivo na FEST-u odgledati bukvalno ceo program, pošto su se filmovi prikazivali jedan za drugim, samo u Sava Centru. (Empirijski dokazano više puta) U poslednje vreme imamo preklapanje termina na nekoliko lokacija, pa je čak i pomoću teleportacije to nemoguća misija. Što bi se reklo, šanse su male, poput Tome Kruza. E pa tako nekako se može posmatrati i Winterfest.

Osoba koja se fokusirala na panel diskusije, ostala je onemogućena da prisustvuje radionicama. Oni koji su se „školovali“, propuštali su sve ostalo. Veseljaci kojima je isključivo bilo do skijanja ili žurki, mogli su se, uostalom kao i svi ostali, zabavljati još jedino na Salonu vina, nakon 19h. Mada, njima do ostalog nije ni stalo preterano. Preciznije - provodili su se poput skinhedsa u nehigijenskom naselju. Dakle, poprilično euforično. Magija kiseonika na Kopaoniku, činila je svoje, tako da nije primećeno nijedno ozbiljnije opijanje. A da se pilo, pilo se... U potocima se slivalo vrhunsko vino sa vrha Kopaonika.

Organizacija ovog dešavanja je krenula možda i prerano. Za naše uslove, svakako. Brojni otkazi i još brojnije naknadne prijave nisu narušile strukturu Winterfesta. Izostanak malo ozbiljnijih figura iz segmenta vlasti jeste izazvao izvesnu dozu razočarenja, ali se samim tim otvorila mogućnost za malo oštrije rasprave. Mogućnost se otvorila, ali ozbiljnijih konfrontacija u diskusijama nije bilo. Sporadični sukobi mišljenja su postojali, ali ne i van okvira elementarnog vaspitanja. O blagorodnom efektu večernjeg Salona na te diskusije ne bi trebalo trošiti reči. Vino razuman jezik razmota, a nerazuman bez greške zapetlja. Jednostavno, razume se samo ono što i jeste za razumevanje.

Apsolutni fokus Vinovnika bio je na panel diskusijama. Taj deo Winterfesta, ruku na srce prefilovan samohvalama učesnika i ličnim promocijama, vodili su moderatori, u velikoj meri nesvesni svoje uloge. Prekidanje nemuštih, dosadnih i poslovičnih „rođače, promašio si temu“ izlaganja spada u obaveze moderatora. Učesnici koji su govorili kraće, teme su se držali, a „Taško Načić varijante“ (Davitelj protiv davitelja) mogle su se komotno prespavati, uz hrkanje u sinkopama. Ovo se posebno odnosi na prva dva panela, na kojima su se istakli g. Božidar Aleksandrović (Vinarija Aleksandrović) i g. Zlatko Živanić (Vinarija Zvonko Bogdan). Njihova izlaganja su bila vrhunski primeri perfektnog odnosa prema panelu: slikovito, koncizno i na momente duhovito. Ostali se mahom ubiše nekim pričama o nekim biciklistima koji valjda piju neka vina kad im se ispumpaju neke gume. Konkretno o svim panelima ćemo pisati u posebnom tekstu, pošto određena konstruktivna izlaganja zaslužuju specijalan tretman.

Već pominjani Salon vina, ako se sagleda realno, možda i nije bio neophodan. Međutim, Radovanović, Kovačević, Aleksandrović, Zvonko Bogdan, Spasić, Minić, Aleksić, Despotika, Mačkov podrum i da ne nabrajamo dalje, te nekoliko respektabilnih vinarija iz okruženja, u tom sastavu sami postaju svrha okupljanja. Videti ih na jednom mestu, uvek je privilegija za prisutne. Falilo je još nekoliko ozbiljnih igrača iz, kako smo to mi nazvali – Drugog ešalona, ali je ovo četvorodnevno „izgnanstvo“ za neke ipak bilo previše. Kopaonik je i prilično daleko za mnoge, tako da nije u redu zameriti im izostanke. Uostalom nije najavljen izotop „vršačkog Kineza“, koji bi da pazari par miliona litara.

Nakon Salona, većina učesnika i posetilaca se poluorganizovano upućivala u nekoliko ugostiteljskih objekata po okolini. Ti objekti oblika „ako treba biću kafana, kafić, diskoteka, pab, maštagodoćešsamouđidateoderem“ završavaju sa radom. Kraj marta je sahrana sezone. Baš je čudno što se nijedna ugostiteljska Meka na Kopu ne zove „Skalp“, pošto bi to bilo primereno. Salon je trajao do 23 časa i mnogima nije bilo dovoljno vina. Kada je tako, ni taktične ugostiteljske marže na vino od 34500% ne predstavljaju pešadijsku prepreku. Litar ordinarne Akve Komunale, udato Česmuša, naknadno predstavljene pod prezimenom Viva za 370 dindži u sumnjivom bokalu, takođe ne predstavlja problem. Ništa nije problem, samo ako je ljudski sastav brižljivo selektovan. A bio je! I zato je šteta što mnogi nisu došli. No, imate sledeću godinu...

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije