barell

Događaj

13. jun 2013.

Regionalni vinski guru ponovo jaše

Njegova ekselencija, gospodin Siniša Golac, Ambasador hrvatskih vina u Srbiji i srpskih vina u Hrvatskoj, zadao je novi domaći zadatak. Izjava da je samo amater koji uživa u vinima, tera većinu profesionalaca na kolektivno skakanje u Dunav. Pa neka se Renato kilavi da ih vadi na kuku... Plavci mali, koji su sve, samo ne mali!

Suvi, polusuvi i desertni plavci iz Dalmacije, postojbine ovog čudnovatog, nezahtevnog ali svojeglavog dara prirode bili su povod ovom sadržinski raskošnom okupljanju. Prebogatu paletu plavaca, ispratili su diskretno majstorski zalogaji restorana Pikolo. Šuma ukusa koje komponuje Darko Živkoski, mogla bi se nazvati Darkvud, uz ogradu da on nije Zagor, pošto mu nikada ništa zagorelo nije. No, da se vratimo vinima koje je gospodin Golac predstavio manirom čoveka koji materijom suštinski i dubinski savršeno vlada.

Prvo vino večeri beše Milošev Stagnum iz 2006-te godine. Odležavanje u bačvama, onda nazad u inoks, pa flaširanje, odležavanje u boci... Ništa ne traje kraće od dvadeset meseci. Pitanje koje se postavlja pre konzumacije je pre svega vezano za debljinu nerava nekoga ko ovo proizvodi. Predugo to traje. Međutim, kada njušnete ovo vino, a zatim ga i probate, dobijate sve odgovore ovoga sveta. Voćnost, slast, živost i pored staža vezanog za tretiranje... Sve je tu! Razigrana taninska armatura koja vam sve vreme ljulja utisak, alkohol visok ali spakovan i kiseline koje pričaju priču o vinu koje će trajati. I to dugo... Besprekoran uvod!

Skladni i harmonični Dingač (2010) vinarije Radović iz Orebića je bilo vino broj dva. Za razliku od terminatora Stagnuma, ovo je vino izuzetno, da se tako švalerski izrazim, izazovno. Arome jagoda, zemlje i kože se lepo prožimaju uz malo herbalnog upliva. Suptilna džemasta struktura, sočni tanini i lepa voćna završnica pomažu ovom vinu da postane jedan od favorita večeri.

A onda je na red došao legendarni „magarac“. Dingač Kolekcija 2004, je vrhunsko crveno vino koje je još 1961-e godine, kao prvo hrvatsko vino, dobilo sertifikat o kontrolisanom geografskom poreklu. Dakle, unutar boce koju ponosno krasi magarence (dinga – magare, na lokalnom slengu Pelješca), nalazi se rubin crveno, glicerozno vino, aromatski kompleksno, zrelih izbalansiranih tanina sa diskretnim zaostalim šećerom. Pristojno duga završnica ima sve karakteristike sorte. Inače, od ispijanja ovog „magarenceta“ ne rastu uši, samo vam postojeće poprime boju ozbiljnog rozea.

I ponovo Miloš... I ponovo Stagnum, ali sada se već bavimo polusuvim rabotama. Ne pravi se od suvog, nego prosušenog grožđa. Nakon sazrevanja, u dodatnoj fazi, grožđu se priušti još malo lufta da se naguta sunca i dopune šećerne i kisele baterije. Odluka o momentu branja je ovde posebno pipava stvar, pošto se mora nabosti pravi balans.  Ovde sa balansom zaista nema nikakvih problema. Naprotiv! Apsolutno skladan poluslatkiš, umetnika i vinara, gospodina Miloša.

E pa ne bi baksuz bio baksuz ako se, na ovoj promenadi plavaca malih, ne bi oduševio nečem što plavac mali nije. Fera Vino je kuća iz Slavonije, a mi smo probali njihovu izabranu berbu prosušenih bobica. U pitanju je bila, verovali ili ne, graševina. Kod vina tog tipa postoji velika verovatnoća da šećer odjuri prilično visoko, a da kiseline iza njega cvile u nemoći. Lagan nespokoj da ćemo u čaši imati nešto tog tipa odagnao je prvi srk. Ništa tu ne cvili, sem konzumenta koji bi još malo da mu se sipa. Kiseline su u ovom vinu jednostavno savršene.

Povratak u Ponikve. Nakon vesele graševine, zaokret na temu i povod okupljanja. Vukasov Gran Kru Plerej (2009), po rečima Siniše Golca je verovatno najpoštenije hrvatsko vino. Ujedno spada među najomiljenije kod nas. Ne bez razloga... Da ne ponavljamo priču o kompaktnoj džemastoj strukturi, još uvek robusnim taninima, naglašenoj voćnosti i svemu ostalom. Ono što je prevashodno važno napomenuti je da Vukas ne divlja sa brojem etiketa! Ima ih svega nekoliko, a cene njegovih vina su gotovo samoubilački niske. No, sa druge strane, to ipak ukazuje na jednog korektnog i konkretnog vinara pred kojim su decenije izuzetnog uspeha. Perfektno vino po pristojnoj ceni... Mrak!

Kad smo već u Ponikvama da se i zadržimo. Polusuvi plavac mali Prestige (2008) vinarije Ledinić je diskretno ali upečatljivo vino. Džem, džem i džem, naravno od šljiva, slatko od višanja, jasne začinske note, onda lavanda, a nanjuši se tu malo i kakao... Vrlo interesantno vino koje je za svaku preporuku.

Miho Rozić, Elihu (2009). Hrabar neki čovek! Samo dve etikete i šta mu Bog da. E sad, ovde je izgleda dosta dao. Elihu je vino koje je u toku degustacije imalo najnaglašeniji mineralni karakter. Uz sve ostale karakteristike polusuvog plavca malog, izgleda da je ta nota mineralnosti pogurala lep iskorak u neku posebnu dimenziju. Kao osmo vino, dakle pri kraju zvaničnog dela, ono je moralo nečim da se izdvoji. Gospodin Golac je insistirao na tome da uz ovo vino ipak mora da se konzumira neki slatkiš. Dekantiran je mnogo ranije, ali deluje da ga je ipak trebalo dekantirati zimus. Definitivno, iskorak!

I na kraju zvaničnog dela dolazi najskuplje, a po nekoj logici možda i najbolje hrvatsko vino. U pitanju je Mato Matuško i njegov Superior, Kuve, Barik, i ko zna šta sve ne... Na prekićenoj etiketi falilo je još svega par epiteta, tipa: rezerva, izabrano i ne mogu da se setim više ničeg. Ali ne! Piše i da je probirna berba, odabrani položaji... Ma napisano je sve. Od najboljeg izabrano najbolje, pa onda selektovano, pa ponovo prečešljano i na kraju je to ta kupaža. Šta reći? Besprekorno odrađeno, punog i zaobljenog ukusa, korektnog sklada šećera i kiselina... Ovo vino verovatno predstavlja odraz u ogledalu Dingač  teroara. To govori dovoljno.

I kada je izgledalo da je kraj, gospodin Golac se obratio skupu konkretnom pitalicom: „Kakav bi bio izbor za mis Sveta bez predstavnice Venecuele? A kakav bi bio izbor za najgrdnijeg fudbalera bez reprezentacije Bugarske devedesetih (Trifon Ivanov, Lečkov... Pomogoh mu)? E pa tako bi izgledala ova degustacija bez jednog slatkog vina.“ Za bis, naravno, čudesni Ivo Duboković i njegov Don Petar, rafinirano desertno vino, spravljeno takođe od plavca malog. Slatko od kupina, slatko od šljiva, slatko od slatkog... Duboković u svom posebnom, šećernom izdanju.

Nakon ovog plavog malog tornada, gospodin Golac je sumirao utiske: „Večeras smo se lepo podružili oko suvog, polusuvog i desertnog plavca. Prošetali smo kroz Pešeljac, pre svega Ston i Ponikve i uverili se u činjenicu da se izvornim, naturalnim podrumarstvom, probirnim berbama i posebnim načinima odležavanja vina mogu dobiti maksimalni učinci. Vina su nam svojom suštinom dokazala i da je potpuno realna njihova cena na tržištu. Imali smo ovde večeras konzumente, vinoznalce, vinoljupce, vinare, somelijere, vinske kritičare i ljude koji nisu uopšte u vinu. Svi su imali isti tretman, a velika pomoć je bio izbor hrane iz restorana Pikolo. Sva ova vina dolaze sa teroara koji je dostupan, odnosno, moguće je svratiti u podrum bilo kog vinara čije smo boce večeras otvorili. Ovo je bilo jedno sasvim uspešno veče. Prijateljska atmosfera uz kvalitetna vina. I više nego dovoljno.“

Dakle, utisak je bio zaista izuzetan. Siniša Golac, regionalni vinski guru i čovek čija je suštinska plemenitost uvek u službi konekcije, sam je finansirao ovu degustaciju. Slične poduhvate radi i u drugom smeru, kupujući i noseći srpska vina na prezentacije u Hrvatskoj. Uz samo stotinak ovakvih ljudi, sve bi bilo mnogo lakše, međutim, za sada imamo samo njega jednog, očiglednog. Zato mu se beskrajno zahvaljujemo i očekujemo novo druženje. Sam je kriv što nam podiže lestvicu prohteva!

 

Profesor Dionisije

"Kad se pravi genije pojavi, možete ga poznati po tome što se sve budale nalaze u savezu protiv njega."

Džonatan Svift