barell

Lično

31. jul 2013.

Rialiti šou: 36 sati - Braća! (I deo)

„Na more možeš bilo kad, a kod mene je slava u petak!” „Auh, opet lagani praktikum iz genocida po torovima?” „Prvi dan je posan…” „To znači da postoje dva dana?” „Bar…”

Za neke je on - gospodin Rajković. Za neke - gospodin Beli. Za neke samo - Beli… U ličnoj karti mu piše Miodrag Rajković. Vinar po vokaciji, pravnik po obrazovanju, a advokat po zanimanju. Ono što je sigurno, kako god ga zvali, odazvaće se svojim karakterističnim župskim neškolovanim tenorom koji se ne zaboravlja. Ako mislite da poznajete srpska vina, morate poznavati Belog ili jednostavno ne znate dovoljno. Atipični antiheroj srpske vinske scene, nešto kao kombinacija Šon Pena i nedavno preminulog J. J. Cale-a, prijatelja mog...

Ali Podrum Braća Rajković nije samo Beli. Tu je, možda i više, u proizvodnom smislu, brat Dragče, profesor geografije. Nikada neću zapamtiti da li se piše sa „g“ ili „k“. Ono što ću uvek pamtiti je kako sam se sa Dragčetom skapirao „na jedan“ prilikom premijerne posete. On je sušta suprotnost od Belog, odnosno čovek koji sažima stvari i ne beži u preteranu deskripciju. Da bi vinska priča imala perspektivu i izbegla mutaciju u osrednju bajku, neophodno je obezbediti nasledstvo, pre svega u ljudstvu. Miloš i Vlada, sinovi braće Rajković, pokazuju od najranijeg detinjstva sklonost ka nastavku porodične tradicije. Nikako iz vida ne treba ispustiti i Dušanku, ćerku Miodragovu, koja će se sigurno pobrinuti u budućnosti za logističku nadgradnju ovog, već dobrano etabliranog podruma.

Belog sam prvi put video u vinoteci, na neformalnoj proslavi svog rođendana pre dvadesetak meseci. Njegovo diskretno ćaskanje sa Kaletom (Miroslav Kalinić – jedan od najboljih poznavalaca vina sa našim pasošem, prim. N. A.), učinilo je inače gromku muziku, gotovo nečujnom. Taj grloboj mi je temeljno smučio oba aktera, ali smo nedugo potom postali prijatelji. Svi u krug, da ne kažem - u trougao. Dakle, Beli je imao sve šanse da mi ide na živce u daljoj budućnosti, no… Nekoliko mojih prijatelja je svraćalo na jutarnje kafe oko jedan popodne u Srpsku Kuću Vina i slažu se u jednom: „Kako je vama dobroooo!”

Beli najviše na svetu voli porodicu, raspravu, vino i prijatelje. Verovatno tim redom. Uvek ima drugačiji stav, koji do erupcije dovodi prisutne. U stanju je da besomučno objašnjava kako Brkić nije kriv za gol koji su nam uvalili Hrvati, iako mu je lopta skakutala po petercu kao „ušećereni” hipster po Exitu… Nikada nećemo saznati da li je to samo verbalna gimnastika ili zaista uvek misli drugačije od svih. I gotovo svakodnevno plasira po bar jednu narodnu umotvorinu koja bi trebalo da dune ozbiljan vetar u leđa njegovoj tezi. Najčešće izazove kontra efekat ali umotvorine se talože. Beli!

Ako vas Beli pozove u porodični dom, onda se to ne odbija. Kada već prihvatite poziv, onda uopšte nije mudro naknadno eskivirati odlazak. Neki su u to toplo, iskonsko župsko vinsko gnezdo odlazili i tamo pravili gafove zbog kojih su sebi uskratili privilegiju da u futuru ponovo budu gosti. Mi ostali, jako dobro znamo gde smo pozvani i to posebno cenimo. Zato mi nikada nije teško da sednem u ovlaš klimatizovani autobus za Aleksandrovac i ripim napolje kad vidim tablu „Novaci.” Do Gornjeg Zleginja, gde je krajnje odredište, može se i na jednoj nozi. Ništa nije teško kada te zovu Rajkovići. Sem da objasniš Belom zašto, eventualno, nisi u mogućnosti.

Nisam neki srećković, ali ovoga puta sam imao čistu Bingo premiju u autobusu. Cimerka mi je bila vrlo šarmantna devojka, koja poznaje teren, pošto je rodom iz Aleksandrovca. Brzo smo se našli kod Radovana (Đorđević, vlasnik Podruma Čokot). Što se kaže „iz baze” sam dobio potvrdu da ne mislim samo ja da je taj momak izuzetan. Nismo pošteno ni okusili autoput, a već je zvonio telefon. Naravno, Beli! Kad god se zaputim u Zleginje, on me preventivno okrene jedno devet puta da proveri kakva je situacija i da mi da smernice.
„Čika Nešo, važno je da siđeš u Novacima ili da ideš do Aleksandrovca!”
„Logično. A kako i čime da ja to prelomim?”
„Pa vidi sa Milošem. On će da te pokupi na jednoj od te dve lokacije…”
„Znači, da idem do Aleksandrovca, ako je on tamo?”
„Ne, verovatno će da te pokupi u Novacima.”
„Da izađem u Novacima?”
„Nemoj! Možda je Miloš u Aleksandrovcu…”
„A da se ja ipak dogovorim sa njim?”
„Tako je najbolje.”

I tako nekoliko puta. U međuvremenu sam se čuo i sa Radovanom. Za primisao da obiđem njegov podrum u selu Starci, Tomas Mor bi rekao: „Da li si ti normalan, Šone? Da te puste Rajkovići negde?! Smešan si…“ Zna to i Raša pa nije navaljivao. Legenda kaže da je jedan tako utekao, pa postoje tvrde garancije da se više nikada neće vraćati. Za takve ljude se obično kaže da su punjenje za vazdušne puške, da ne kažem baš – dijabole. Dobro, rekoh…

Zbog posla koji sam sa velikim zadovoljstvom natovario na ovo malo grbače, odnosno Vinovnika, sve više špartam ovom našom lepom zemljom. I mnogo volim put u Župu. To je nešto, baš posebno… Razgledao sam divan okoliš i ćaskao sa cimerkom.
„Vidi, izađi u Novacima!”
„Hoću Miloše…”
„Ako me nema, strpi se… Mada su male šanse da me nema.”
„Važi!”

Cimerka Jelena mi je rekla da su na redu Novaci i srdačno smo se pozdravili. U Novacima postoji spomenik i sada ću javno priznati da je to mesto na kome sam energično gurnuo Kostu Botunjca, kada sam jednom prilikom išao u posetu Vinariji Budimir. Kosta je spolja bio na vratima autobusa da bi valjda nešto primio ili poslao, a moja potreba da izađem je bila iz kategorije onih koje pomračuju um, redukuju čula i daju ubrzanje pantera. Drago mi je što se nismo tom prilikom upoznavali, pošto bi tih dodatnih par sekundi oklevanja dovele do eksplozije mehura. Posle par nedelja je i to ispravljeno, na proslavi Svetog Trifuna, naravno u Aleksandrovcu. Kosta je lafčina. Novaci...

Miloš me je u kratkim crtama obavestio o dešavanjima na slavi od sabajle. Pretekla je samo ekipa iz Madere i nešto komšiluka. Momci iz Madere su radovali svoje organizme hladnom vodom jezera Ćelije, što je nadzirao Beli, a komšiluk se bavio alkoholno prehrambenim aktivnostima. Isti taj komšiluk je bio na vratima kada smo stigli. Rajkovići, slavska sveća, žito, idila... Onako na blic, odradio sam sa Dragčetom obilazak tipskog, taktičko - pokaznog vinograda koji se nalazi između porodične kuće i podruma. To je već uobičajeni ritual u kome posebno uživam. Po koja gidža od svake sorte koja se u ovoj vinariji gnječi. Čim smo završili, stigao je auto sa „opranom“ ekipom iz Madere. A stigao je i Beli!

Pre no što se pristupi pustošenju prebogate posne trpeze familije Rajković, potrebno je i poželjno malo virnuti u podrum. Tamo, gde se rađaju i spavaju sve tri Sofije, Prince, Opium, Dina... I pre svih, briljantna tridesettrojka. Lepo vaspitani, šarmantni i krajnje profesionalni momci iz Madere su smesta pristupili degustaciji, dok sam ja malo zverao po podrumu i fotografisao. A kada sam se, par minuta posle, dočepao čaše, onda... Mislim, opšte je poznato da spiter ne koristim, tako da... Vređa mozak ideja o tome da se priča o aftertejstu, ako ne progutate vino. Dobro, ne mora da se popije baš sve iz čaše, ali različiti smo ljudi.

(nastaviće se)

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Kaže se katkada za kritičare, da ne pročitaju do kraja delo o kome su prinuđeni da pišu. Da bi se znala sorta i kvalitet vina nije potrebno popiti celu bačvu."

Oskar Vajld