barell

Lično

5. avgust 2013.

Rialiti šou: 36 sati - Braća! (II deo)

Prava kuća je samo ona kuća u kojoj se osećate kao kod kuće. Sve ostale kuće su nečije, a mogu biti i ničije. Koga je za to briga... Lekoviti san u Gornjem Zleginju!

Postoji taj ritual skidanja kapice, zabadanja svrdla štopcigera u plutu il’ silikon, zvuk otvaranja boce, njušenje, zagledanje i stiskanje pampura... Sve je to simpatično, naročito ako vam somelijer deklamuje monolog ili recitaciju o vinu, ali ja najviše volim slavinu i epruvetu. Ništa ne može da se meri sa tom autentičnom konekcijom. Kada mi se sipa vino u samom podrumu, uvek dobijem neki blentav osećaj saučesništva, na bazi direktnog doprinosa. Nekako se osetim počastvovanim. To vino, tu i tada više neće biti isto vino, kada se nađe tamo i onda. Teško je to objasniti, pa da se ne trudim bez veze. Probajte!

Na istoj lokaciji, u Podrumu Braće Rajković, prilikom pretposlednje audijencije srknuo sam kaberne fran i dogovorio se sa Belim, da ga flaširaju. Dao sam mu ime: „Tata!“ Tate trenutno još uvek nema u boci, ali će ga biti. A dok ga nema, da vidimo čega ima! Fascinantna kupaža pet crnih sorti grožđa, intrigantno nazvana „33“ izazvala je svojim pojavljivanjem radoznalost, podozrivost, od nekih podsmeh... Oni razumniji su ipak čekali probu da bi dali svoj sud. Faktor opšte sloge je bio samo jedan: Preterana cena! Pet soma za srpsko vino!? „Beli je lud!“ Da li je?

Nikome ne ulazim u novčanik. Interesuje me samo moj rođeni, a i on ne baš nešto preterano. Tridesettrojku sam probao odmah po flaširanju i ubrzo je popio u popriličnim količinama. Za mene je to vino briljantno i hiper potentno. Jednostavno, vino za ponos! Uzmete najbolje od najboljeg, matematički precizno sašijete proporciju i eto vina. Vinski establišment je i dalje insistirao da je to: „Ma... Beli...“ A onda je stigla potvrda. U Londonu nisu znali ko je Beli i da li on voli da se igra sa vinima, vinoljupcima, kritičarima i ostalom bratijom mahom mrsomudnog tipa. Dekanter je cenio vino. Ovo vino je dobilo bronzu, što je pristojan uspeh. Ali to je bronza u kategoriji vina koja koštaju trideset i više evra neto. U podrumu! Pa vi sad razmislite sa kojom se ekipom Tridesettrojka krljala na Dekanteru! Ispostavilo se da mnogi naši kvaziprofesionalni omalovaživači nemaju dovoljne ušne resurse za pokrivanje svojih lobanja. Mada im uši svakako rastu. I to u vis.

Mene je u podrumu interesovalo drugo vino. Tridesettrojku ionako pratim kao nekada svoje đake i studente. Znam joj put. Dakle, ovako... Beli i ja pričamo skoro o svemu. Međutim, postoji vino koje nam je apsolutna tabu tema. To je Dina. Pino noar braće Rajković je meni lično, ubedljivo najslabije vino u njihovom bogatom asortimanu. Probao sam ga dva puta (Fata je Fata, ali dvaput je dvaput...) i isto toliko puta sam od njega digao obe ruke. Što bi rekla moja drugarica Ljilja: „Sunce ti... Ne da ima završnicu! Kisela mi usta četiri sata...“

I onda mi je Dragče sipao Dinu. Oni koji me poznaju, a vole, izraziće duboku zabrinutost za moje mentalno zdravlje kada pročitaju da sam od tada na dalje cirkao samo Dinu!? Potpuno novo vino koje sa onim starim nema nikakve veze. Počeo sam da se i lično brinem za sebe. Išao je Dina uz smuđa i ostale životinje iz roda riba, a sa ovala... Išao je uz pite, salate... Uz sve. A naročito solo! Pa ko je ovde zaista lud?!

Izašli smo iz podruma, pošto je došao red na večeru. Ribe na pladnjevima je bilo u skromnim količinama. Kao da je neko pobio pola Dunava sa par pritoka. Jeo sam smuđa, preciznije – smuđeve i ćaskao sa gostima. Među zvanicama na večeri, obreo se i tihi čovek – Aca. Mile i Aca su braća od strica Dragčetu i Belom, pa je sasvim logično da i oni imaju svoj podrum. Oni su „Porodični Podrum Rajković“. Dva čudna, sjajna tipa, čija vina tek izazivaju čuđenje. Uvek mi je zadovoljstvo da popričam sa Acom, pošto je izuzetno blagorodan, nenametljiv, a obrazovan čovek. Onaj deo koji mi nije dovoljno jasan je njegova neverovatna skromnost.

„E moj Aco, da sam ja napravio vina koja si ti napravio, šetao bih po Beogradu obučen kao Elton Džon dok se seksualno spoznavao i potrudio se da svi saznaju šta pravim.“
(smeh) „Pa znam, ali ja nisam takav...“
„Kakav god da si, moraš da se trgneš i da obznaniš svetu šta imaš u podrumu... Insistiram da Beograd pije tvoja vina!“
„Ne stižem od posla. Evo Beli to forsira koliko je u mogućnosti...“
„Beli vodi advokatsku kancelariju. Beli vodi sa Dragčetom vinariju. Beli se po Beogradu maltretira sa ugostiteljima i distributerima. Beli školuje dvoje dece... Sinovac radi kod njega... Ne može ni on sve. Mislim, nije robot. Iako je fakt da mu baterije traju duže nego svim ostalim ljudima koje znam. Moraš to sam malo, čoveče!“
„Ma znam. Hajde, nešto ćemo da smislimo...“
„Stojim ti na raspolaganju, ali ti moraš da povučeš.“
„Hajde ti svrati sutra do nas, da vidiš kako sve to izgleda...“
„Sa velikim zadovoljstvom.“

Završila se večera u kompletnom porodičnom sastavu. „Maderaši“ se spakovaše i krenuše put Beograda, Aca otišao svojoj gajbi... Podmladak Rajkovića se spremao za vizitu po lokalima ljupkog Aleksandrovca, a dva brata i najžilaviji im gost ostadoše na tremu ispred kuće. Par stotina metara od doma Rajkovića živi impresivan komad kretena koji smatra da cela Župa obožava da sluša lokalni radio baš sa njegovih zvučnika. Po ko zna koji put se pokazalo da je ignorancija snažniji pristup od nivelisanja kičmene krivine neobrađenim drvenim predmetom, pa je i radio zamukao. Ostali smo nas trojica u lekovitoj tišini, mrklom mraku i priči o vinu, teškoćama, ponosu i planovima...

Vazduh u Gornjem Zleginju spada u izuzetno ozbiljne vazduhe. U čvrstoj kooperaciji sa dobrim vinom deluje kao sedativ. Pričali smo tiho, da ne probudimo pčele, grožđe, šljive, prirodu... Zaista je jedinstven osećaj kod Rajkovića. Kada je frekvencija zevanja prešla zamišljeni prag podnošljivosti, razišli smo se po sobama. Higijena, pa totalni razlaz do novog svitanja... Ne znate da li da uživate u noći ili da se radujete jutru. Naravno, priroda, vazduh... Međutim, možda iznad svega dominira toplina i način na koji vas dočekaju Rajkovići. Dočekaju i ugoste. Spustio sam glavu na jastuk, da je odmorim od ideja, od marketinga, od raznih rešenja koja pronalazim na putu reinkarnacije važnosti vina u otadžbini... Sklopio sam oči i utonuo u mrak koji se gazi odlučnim korakom uz osmeh.

Samuraji umiru svake noći i ujutro se ponovo rađaju. Dakle, ako u međuvremenu ne umrete, onda se regularno budite. Terasa! Pogled na... Na sve! Sve se vidi kao na dlanu koji primaknete zbog stečene kratkovidosti. I ne vredi da mi Dragče, profesor geografije, objašnjava koja je koja planina... Ne mogu ja to da popamtim, ali mogu da uživam. Situacija je ukazivala na pakleno vruć dan koji cvrči u kontaktu sa ’ladnom tamjanikom. Dobro jutro Župo!

(nastaviće se)

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Za uživanje u robusnom vinu nama nije neophodan biftek!"

Vegeta & Rijana (začinjene estradne umetnice)