barell

Lično

8. mart 2015.

Suviše isto da bi bilo različito

„Pazario sam nekog skupog renesansnog Holanđanina, ali je bila malo veća slika, pa sam je dole krajcovao da mi čučne u ovaj ram. Bila neka trava, bez veze...“

Ne mora čovek biti „silan“ poznavalac vina, ako želi da pre naručivanja, tokom „egzekucije“, a naročito nakon iste, temeljno pregleda bocu. Na njoj se nalazi etiketa, ređe jedna globalna, a češće dve: prednja i zadnja, koje sadrže elementarne, neretko nakićene informacije o sadržini, uz prateće preporuke. Rok trajanja je formalno neograničen, pa se taj segment na etiketi ne traži, ali je datum punjenja prilično važan. Tu bi se valjalo vratiti na legendarni 30. 12. 2012. kada je u celoj Srbiji flaširano više vina nego mleka, jogurta i mineralne vode zajedno. Stara dobra sprdačina sa kontrolnim brojevima. Dakle, etiketa je važna, ma šta kupovali.

Kako bi to izgledalo kada proizvod ne bi na sebi imao etiketu, a legitimno se prodavao? Zvuči maloumno, zar ne? Naravno da zvuči i da jeste maloumno, preciznije – nemoguće. Pa da sad razjasnimo o čemu se u ovom tekstu, zapravo radi. Naime, radi se o jednoj bolesnoj pojavi, takozvanom mp3 životu. Televizijskih kanal(izacij)a danas ima više nego gledalaca. Utrkuju se u gledanosti, putem institucionalne snishodljivosti, povlađivanju navodnom ukusu nedefinisane publike, umereno nemoralni da priznaju kako taj ukus sami formiraju. Linija manjeg otpora spada u najljigavije linije ikada povučene u životnoj geometriji. Da bi sve bilo brzo, atraktivno i efektno, zaboravljaju se neka elementarna pravila. Put za povratak poštovanju tih pravila su samo drakonske kazne za emitere. Zašto ne ispoštuju svaki film do kraja?

Poput vina, film takođe ima svoju etiketu. Ona se zove – Odjavna Špica i sadrži (ovde nema iznuđenih prevara sa flaširanjem) spisak svih ljudi koji su tu (manje ili više važnu) kockicu mozaika sedme umetnosti stvarali. Možda je nekome taj deo filma nevažan i dosadan, ali je sastavni deo. Tu se autor zahvaljuje kome je potrebno, navodi spisak izvora korišćenog materijala (mahom muzike), pa i navodi da je dosta toga zaštićeno i da potencijalna zloupotreba vuče za sobom određene konsekvence. Nekome ko je autor bilo čega u životu, ovo je jako važno. Emiterima nije dovoljno divljačko kasapljenje centralnog dela filma mongoloidnim reklamama (mora da se živi od nečega, makar i od sranja). Reklame, u suštini, produže samo emitovanje, pa genijalci onda sigurnom rukom rediteljskog priučenog kasapina, a po direktivi uredničke kamarile, naprosto odseku legitimno parče jednog umetničkog dela. Obično ne istrpe ni glumačku podelu, koja je uglavnom na startu.

Zašto je ovo toliko bitno? Bitno je da se naučimo poštovanju. Kada je na FEST-u, pre više od dvadeset godina, gost bio veliki Nikita Mihalkov, doneo je kopiju „Urge“ i odgledao sa narodom. Uredno je sačekan kraj špice, da bi se pristupilo ovacijama. Doduše, tako je na FEST-u bilo od postanja istog. Red se znao, red se zna i danas. FEST i služi tome da se poluobrazovani, etablirani „krem“ dovede k poznaniju reda, bar kad je film u pitanju, između ostalog. Ali ne poštuje se taj red svuda i na svakom mestu. Neki filmski reditelji (profesija koja zahteva apsolutno najšire obrazovanje od svih profesija koje poznajete) se dovijaju protiv ove primitivne amputacije raznim dodacima na kraju špice. Neretko su u pitanju duhoviti kadrovi sa samog snimanja... Isecite to i onda zaista boli.

Svedoci smo poplave najrazličitijih tipova fotografija na društvenim mrežama. Ljubitelji vina najčešće „kače“ poređane, a ispijene boce, sa seanse. Cilj im je umerena hvalisavost, ali i određeni vid podele informacija. Te fotografije su odjavna špica svake degustacije. Obično ih isprati salva komentara, pa često eskaliraju u ozbiljne diskusije o „saljevanom“... Odjavna špica je važnija no što izgleda, formalno i suštinski. Ona je pečat, a svi jako dobro znamo koliko taj pečat ume da fali. Kada mora vino, onda zaista mora sve imati etiketu. Stroge novčane kazne za one koji nam program puštaju bez pečata su mala stvar za organe gonjenja, ali velika za red, umetnost i život kao takav.

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije