barell

Događaj

14. septembar 2014.

U Skadarliji – Braća! U Sarajevskoj – Braća! Vino i gitare i vino

Ljubazan poziv naprosto zahteva odziv. A i u pitanju su braća. Bio je to četvrtak dva para braće koja znaju svoj posao. I što je još važnije, rade ga!

To da tiha voda breg roni, znamo poodavno. Iako se ponekad čini da narod, na strateškom mestu kolektivnog mudraca, ima bar po jednu mudroliju za oba odgovora „da – ne“ pitalice, prethodnog četvrtka smo se u Skadarliji uverili u razornu moć tihe vode. Pod platnom na kome piše „Kragujevčani Skadarliji“, vaspitani, šarmantni i izuzetno nadareni umetnici iz Kragujevca, učinili su Skadarliju Skadarlijom! Ništa lakše i ništa teže, u zavisnosti kakvim sočivima zadihtujete zenice. Čuvena boemska ulica, inače nezaobilazna geostrateška kota svakog turiste, dugi niz godina nervozno žvaće žvaku unutar vremeplova. Izašla bi u danas, bolje joj je u juče, najbolje bi bilo prekjuče, sutra joj je esencijalno važno... Ona bi, ako može sve! E pa ne može...

Nekada se tu odlično jelo, pilo kao u najizolovanijoj oazi pustinje Gobi, a najbolje od svega, šegačilo, sviralo i pevalo, sprdalo, slikalo, komponovalo, pisalo... Nekada se tu stvaralo! (Deluje kao da je ovaj deo pisao Dragan Jove Torbica, ali nije – prim. Vinovnik) Nekada je tu bio epicentar ludačke kreativnosti! Eh, nekada... Duh tog vremena je danas na aparatima za veštako održavanje u memorijama onih koji ceniti umeju. Temeljno je, nesretnik, skrljan nakaznim kvaziumetničkim idiotizmom kojim smo bezdušno trovani poslednjih više od pola veka. Ono što se sluša, snima i donosi „kintu“ je napadno našminkana stihovno – notna, ma mentalna, gangrena. I bez obzira na status, svako ko se danas bavi „popularnom“ muzikom, daće bubreg i pola jetre da mu pesmu obrade tamburaši i trubači. Neke od tih gadosti su se nažalost i zapatile.

Da smo imali nekada, a možda nismo dovoljno cenili, vanserijske ljude koji su bili u stanju da na umetnički način izraze svoje, pa i opšte stanje, pokazali su nam umetnici iz Kragujevca. Braća Radović, Miloš (bariton) i Aleksandar (klavijature), uz Milana Marinkovića (gitara) i dramskog umetnika Sašu Jakovljevića, predstavljaju pravi primer kako se TO, u stvari, radi. Pod operativnim nazivom „Vino i gitare“, neumorno obilaze zemlju u misiji propagiranja esencijalne kulture i suštinske umetnosti. Bilo je zaista zadovoljstvo gledati kako se sukcesivno puni prostor ispred čika Đurine kuće u srcu Skadarlije. Magnetska moć ozbiljne muzike, koja nije klasika i stihova, koji su sama armatura našeg porekla i smisla, učinila je svoje. Iako je u svom podsetniku imala zakazan pad to veče, kiša je višom silom ipak sprečena. E tu se vraćamo na onu tihu vodu...

Posedovanje ogromnog repertoara širokog spektra predstavlja privilegiju. Tada imate mogućnost da brižljivo selektujete prigodan set za odgovarajuću priliku. Oni kojima je mali (repertoar), neka se strpe do sledećeg „projekta“ pa će da im poraste (opet, repertoar). Radovići i društvo su majstorski "štrbnuli" kako valja iz svog prebogatog opusa i poseban akcenat stavili na jednog gotovo zaboravljenog čoveka, kompozitora i pesnika izvesnih vanvremenskih pesama. Na Kragujevčanina Dragišu Nedovića. Stvaralaštvo gospodina Nedovića je potpuno fascinantno. Nećemo ovom prilikom nabrajati sve ono što ste sigurno čuli po milion puta pod firmom „Izvorna narodna pesma“. Dragiša je dobar deo tog izvora. Nađite na internetu! Kao poseban kuriozitet se ipak mora napomenuti nezvanična splitska himna: „Kad si bila mala Mare“. Da, Dragišino... I još mnogo toga. No, bitnije od svega je to što ova umetnička reprezentacija Kragujevca neguje sećanje na Nedovića. Teško da bi im i on lično našao zamerku u izvođenju. Nema sumnje da bi bio ponosan.

Ozbiljan i moćan uređaj za reprodukciju muzike kupuju dve sorte ljudi. Pre svega to su primitivne psihopate, ne bi li okolini dokazali da to jesu i vrhunski znalci sa idejom da na tom moćnom uređaju nekada i sasvim tiho, savršeno čuju to što vole. Prvi mogu piti i tečni sapun, a drugi vole vino, ali to sad nema veze. Naime, glas Miloša Radovića je upravo opcija B. Kada bi pustio glas, verovatno bi isposavijao bandere po Skadarliji. Međutim, on peva tačno, tečno, lagano i prefinjeno. Bez ikakvog napora. Takav pristup me je poprilično asocirao na koncert Badi Gaja u Sava Centru pre više od dvadeset godina. Neodoljiva moć suptilnog. Ono što se svakako mora isprobati je slušanje Fantastične Braće Bejker (Radović) iz Kragujevca, sa prijateljima, uz neka, pripadajuća vina. Mogao bi to biti zaista čudesan spoj.

I kada se umetnički performans bezvinske prirode, nažalost, završio, valjalo je poći dalje. U vinoteci Vinovlačara, koja se nalazi u Sarajevskoj ulici, na mestu davnašnje vunovlačare (onda došli komunisti, itd, itd...), svoja vina su užem krugu ljudi predstavila braća Frunzalerović. Za slabije poznavaoce, u pitanju je vinarija Vimmid iz Negotina. Dakle, opet braća! Ovoga puta, od braće je bio prisutan samo Boban, dok je Vlada ostao na jedinom položaju koji u ovo doba godine ozbiljan vinogradar mora zauzimati. Svi znamo gde je to mesto.

Kao i u onom gornjem, umetničkom segmentu, i ovde imamo pristojne, tihe i sposobne momke koji odlično rade to što rade. Brižljiva selekcija pojavljivanja je gotovo zaštitni znak ove prosperitetne vinarije. Ne postoji iole značajan događaj bez njih. Ako i ne izlažu, obavezno se pojave. Bar jedan od njih, a neretko i oba. Pored toga, promovišu svoja vina i na nekim mestima koja ne gaje preterano tu praksu. Međutim, ako se tu nalaze njihova vina, oni naprave i promociju. Oni svoje odrade! Logičan, zreo i mudar princip.

Boban je doneo šardone (sortan i prilježan). Doneo je boce sovinjona sa pobratimom semijonom unutra (favorit, ovoga puta sa znatno manje zaostalog cukra, na našu veliku radost), roze (ozbiljan alkohol, čik sabij tri čaše, vino za junake) i merlo (pravi negotinski, prpošni – „Ko ima bolje grožđe, da ga vidim!“). Stigli smo kasno, bili smo kratko, ali bi bila velika šteta da nismo bili. Ljubazan poziv naprosto zahteva odziv. A i u pitanju su braća. Bio je to četvrtak dva para braće koja znaju svoj posao. I što je još važnije, rade ga!

 

Profesor Dionisije

"Dok čovek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca. Čim se uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala."

Volter