barell

Lično

5. jun 2016.

Ubi glava

Preterivanje u piću se ne može nikada okarakterisati divnom glagolskom imenicom – uživanje.

Znaš kako, sve je to lepo dok traje. Lepo sam se spremio, obećao samom sebi da ću biti dobar, umeren i pristojan. Objasnio sam sebi, kao iks puta do tada, da sve ima meru pa i živci pokojnog Gandija... Okupao se, lepo obukao i otišao kao ipsilon puta do sada, u jednu našu veliku vinariju. Ne prvi put, nikako poslednji. Otišao da izvidim situaciju, probam novu berbu, popričam sa zaposlenima, dobijem građu koju ću kasnije da eksploatišem.

A fini ljudi, dobri ljudi, domaćini, razdragani, vino, prasetina, emocije, od ’tice kefir, sveže salate, mirisi onakvi kakvi samo iz negovanog podruma dolaze... Bilo i neko cveće po astalima, no nije to važno. Vino! Meni je uvek važno da vino valja. Ma nek mi valja na ukusu, a da li su unutra mrvili letve, šećerili, jebavali ale, ko bi ga znao!? Koga to i zabole, ako valja, bar na keca? Pijem zbog ukusa, a ne da nabaždarim gušteraču. I da je to vino obuđavelo, kažu knjige starostavne, ne može da smeta. Od vina se još niko otrovo nije. I kod onih Egipćana, što su nam bili nacionalna manjina, ali to nisu ti, kad su iskopavali vina iz piramida, engleski lešinari su to cirkali i kažu da je bilo u redu. Jesu pocrkali, al’ kasnije, i nije od vina nego... Dobro, nije ni to bitno. Pitaću ih tamo kad opet odem u Hurgadu, da solim dupe u Crvenom moru. Mis’im, ako nabavim letnji pancir, pošto sad tamo neki teroristi znaju da puknu od muke... I od eksploziva.

I pili smo... Uvek to krene tako iznebuha, kao ne pijem ja, nego degustiram, ali to uvek nekako izađe na bahanaliju. Lako belo, jače belo, još jače, pa nešto kao barik, drvo neko, bem li ga, pa roze, pa crvena tirada, pa se vraćaj, pa ispočetka, pa daj raniju godinu, pa u tri lepe... Naduo sam se kao Dizijevi obrazi onomad u Sava Centru i resetovao kao kompjuter pod virusima. Ma ničega se ne sećam. Jeste, mešao sam pića, pošto tamo prave i rakiju ili su dobili od komšije. Ne, ipak prave... Mada je ova bila od komšije, verovatno. Ili je bio vinjak? Ne znam, kažem, resetovao sam se.

I budim se, a glava puca. Kažu sad po novom, ovi mudroseri, naučnici, lekari, ko god... Sad kao ne cepa glava ako se mešaju pića. Ti seratori mi toliko idu na ganglije, pošto me satire pritisak, a jedan mi kaže da ću sigurno da bacim kašiku ako trčim pored reke, dok drugi tvrdi da je to nešto najlekovitije na svetu. Iste škole učili, serem im se u školu i znanje. Sve go bivši dizelaš, a to su oni što su turali zimske jakne u gaće i šišali se kao neprcani šnauceri. I sad te taj leči, zastupa, projektuje kuće, sranja na vodi, piše projekte. Sve to nepismeno... A glava ubi! Možda sam zato malo negativan.

Dosta je to bilo vina, ne može da se kaže. I sad me drži onaj osećaj, ono kad ti je mozak tri broja veći od lobanje. I vino je bilo od grožđa, verujem ja svima... Francuska sobarica. Možda sam preterao?! U, al sam fini... Kao, možda! Pa naravno da sam preterao, kad ne pljujem u ono sranje gde svi pljuju da kao ne bi pili, a da ga osete. Sve to fino, gospoda, do mojega. Važno im je da ga osete. Da, njega. Neću, bre, da pljujem nešto za šta se čovek unakazio da napravi. Neću! Uzmi manje, ali popij. Šta ga koji moj muljaš po ustima, k’o dete kad mora da jede kelj, a svi znamo da je kelj skrnava namirnica, koja je malo ukusnija od armiranog betona. Nije ipak trebalo toliko vina, stvarno nije trebalo. A nisam stoka, majke mi. Imam cug. Al’ glava seva k’o da mi je unutra koitus kumulonimbusa. Važno da ja svima verujem.

A šta ako je od lošeg vina? Konzilijum alkoholičara ispred dragstora pića u kraju tvrdi da oće to od industrijskog đubreta... Ne bi trebalo od ovih butik priča, nikako. Pa nisu oni što prave vino baš blentavi. I onaj što je onomad potrovao narod rakijom, završio je kao alternativna porno zvezda na mardelju. Sa tim se ne zajebava baš toliko. Ali zašto mene glava ovoliko satire, da mi dođe da njom štemujem zidove krte trpezarije? Šta god, kako god, ne smem više ovoliko da degustiram. Ovaj bol živ čovek ne može da podnese. Ovo i mrtvog boli, ali nema domet dole, da javi mobilnim. A možda su mu izvadili karticu? Što familija zna da bude stoka, to ni stoka ne ume da bude. Ne sme više nikada ovoliko da boli. Nikada!

Ona mala, polusvetu omiljena sranjca, koja se piju da ublaže bol ne koristim, ali sam i to probao. Piše da deluje trenutno. Jes’, trenutno, samo dok sačekaš taj trenutak, dođe ti da povadiš sebi kutnjake papagajkama, čisto da se zabaviš. Nema trenutno! Glava cepa, juče sam se predegustirao i jednačina je jasna. Nije više ni jednačina pošto nema nepoznatih. Samo izraz. Ne sme više nikada ovoliko da boli i ne smem više da idem na degustacije, ni da šenlučim po vinarijama. Neću više nikome da verujem! Konkurs za novog mentola upravo raspisujem.

Jedinoj osobi kojoj sam rešio da verujem pošao sam da umijem lice. Moj dobri ja! Neće više mene niko da zajebava, truje i da ja sutra imam ovu Golgotu mamurluka. I uperim pogled u ogledalo, da vidim to jedino lice od poverenja na planeti Zemlji... Iznad očiju, suznih od bola, nalaze se obrve, pa visoko čelo, pa... Pa jebem ti sve živo, šta je ovo, čije je i odakle mi na glavi? Odakle meni rajf za kosu, valjda čeličan, kineski i na sve to još ženski!? Kao da sam glavudžu u klešta obukao. Pa naravno da boli... Kad ga skidoh, bol nestade. Trenutno! I na sve to, rajf je stvarno – ženski?! Kad pomislih čiji je sve mogao da bude, bol je počeo da se vraća...

 

Gari Baldi

 

Profesor Dionisije

"Gledajući kako se u najgorim mukama unutar ogromne bačve davi poslednja supruga njegovog strica, mali Džonatan reče - U vinu je i strina!"

iz romana "Svedok fermentacije", anonimni autor