barell

Lično

13. oktobar 2014.

Vino kao kohezioni faktor – Tema za razmišljanje

„Ma nisam ja neki vinopija. Tu i tamo probam... Šta kažeš? Idu svi? E pa piši i mene onda!“

O mom odeljenju iz osnovne škole se može reći gotovo sve, sem da smo bili složni. Toliki smo se grupno voleli da nismo krili suze radosnice od pojedinačnog razbežavanja po gimnazijama. Mnogi od nas se nisu od tada više videli. I ne postoje konkretni razlozi. Jednostavno, svako je otišao svojim putem. Eventualna povezanost na nivou dvoje – troje, spada pre svega u komšijsku silu prilika. Toliko smo bili složni da niti jednu proslavu male mature nismo imali. Mi smo svoje mature proslavljali pojedinačno, iako se kasnije ispostavilo da je dobar deo nas razvio organizacione sposobnosti prilično visokog nivoa. Dakle, falio je faktor volje.

Danas ljudi organizuju godišnja viđanja isključivo po restoranima, preciznije, kafanama različitih profila. Pošto je, u kontekstu gore nahvaljene sloge, za nas to bilo bezbednosno rizično (Da se ne podavimo od dosade), preventivno smo se pre par meseci našli na klupici pored jednog bivšeg pontona na Savi koji je davno ekspandirao u idiotski pokušaj pozorišta. Mogu od toga da naprave i svemirsku kasapnicu, za nas će to uvek biti Žuti Ponton, na koji se dolazilo biciklima. Nemi svedok prvih malo ozbiljnijih poljubaca svih onih koji se smatraju decom Bloka 45. A mnogi od nas se sa pravom smatramo. Prvi susret nakon tridesetak godina definitivno spada u vrlo emotivne, iako se nije Bog zna šta desilo. Ispostavilo se da smo malo falili jedni drugima u životu, iako to niko od prisutnih ni pod malo poštenijim batinama ne bi priznao.

Neformalno druženje je ostavilo trag i odmah se pristupilo organizaciji malo ozbiljnijeg okupljanja. Nije teško pogoditi ko je predložio obilazak jedne vinarije u formi celodnevnog izleta. Kada smo bili deca, delovalo je da se frontalno razvijaju sve sfere društva, makar i lažno. Danas se razvija samo vinarstvo, pa se simbolika lako prepoznaje. Izbor je pao na Vinariju Milanović iz Surduka, koja je dovoljno daleko da to bude izlet, a dovoljno blizu da izlet ne ispadne naporan. Pre svega zato što je VIII/1 povelo izuzetnu damu, učiteljicu Mirjanu Dardić, ženu koja nas je naučila najtežu lekciju u životu. Sa njom saznali sve o crnilu crnog i pozitivnoj svetlosti belog. U principu, to je sve što se i može naučiti. Dalje je sve na praksi.

Ukrcali smo se u kombi poštujući simboliku (ispred škole) i pošli na proslavu prve od svih matura koje nismo proslavljali. Pisac ovih redova je bio primoran da privremeno napusti višenedeljni karantin, pošto više liči na manekena klinike za tropske i egzotične bolesti, te je prvi put u životu požalio što nema zulufe poput Elvisa Prislija i kosu pratećeg vokala Boney M, u cilju sakrivanja krvavih ušiju. Na ovu mini ekskurziju se naprosto moralo ići. Makar i krvavoga lica. Prelep dan, sunčan, bez oblačka, dodatno je pomogao uspeh ovog okupljanja. Iskreno se nadam da je meteorološkim orgijama najzad došao kraj ove godine. Da smo došli par sati ranije, upali bi u sam završetak, na sreću uspešno obavljene berbe u Vinariji Milanović. Ovako smo banuli na sam kraj prerade.

Vlasnik vinarije, Dejan Milanović, ustaljenom nas je metodom lagano prošetao po vinogradu i doveo do legendarne litice sa koje se u Dunav pada celo popodne i vidi dobar deo Vojvodine. Gorštački odeljana ograda na ivici ponora, kao graničnik vinograda, neki je vid spontanog zaštitnog znaka Vinarije Milanović. Tu smo slikali sebe i okolinu. Svako ko poseti Egipat slika se pored piramida, a svako ko bane u Surduk, slika se na Dekijevoj ogradi. Na putu do vinarije smo diskretno čupkali zrnevlje sile koja ponovo čeka ledenu berbu, sa idejom da ove godine leda i bude.

I na kraju, konzumacija asortimana Vinarije Milanović. U lepoj degustacionoj sali, koja arhitekturom podseća na VIP salon španske inkvizicije (u najboljem smislu), priređena nam je degustacija gotovo svega što se u vinariji proizvodi. Italijanski rizling je promenio odeću, te je staklo zamenio metalize kesom u izuzetno dizajniranoj kutiji (beg in boks), a frankovka mu „muškim“ delom pravi društvo, dok se „ženski“ deo ofarbao, kako i priliči, pa će od sledeće sezone biti roze. Glavni favoriti podruma: Sila, Neoplanta i Probus ostaju u svojoj formi, uz napomenu da „monstruozni“ Probus od prošle godine prolazi barik tretman, na veliku radost svih nas koji smo takav rasplet zagovarali još od prvog kontakta sa Milanovićevim crvenim adutom. Kasna berba sile iz prošle godine predstavlja izuzetno raskošan desert, pa najtoplije preporučujemo ovu, opravdano ne baš jeftinu poslasticu.

Ćaskali smo, pili, jeli, zabavljali se... Da nismo promašili mesto i da je ova vinarija zaista na pravom putu pokazuje interesovanje prisutnih za sama vina. Svako vino je imalo bar jednog navijača, što nedvosmisleno ukazuje na kvalitet asortimana. Na sličan način, osmo jedan je pravilo neku vrstu verbalnog omnibusa kopajući po anegdotama iz školske klupe. Puno toga smo pozaboravljali i bilo je baš lepo setiti se. Ambijent vinarije je tome dao popriličan doprinos. Na odlasku, svako je pazario po nekoliko flaširanih uspomena na ovaj divan, relaksirajući izlet. I mnogi će se vratiti u Vinariju Milanović ali sa nekim drugim prijateljima, porodicom... A osmo jedan, kao odeljenje, ići će dalje i obilaziti redom vinarije. Uostalom, moramo sve one godišnjice mature da odradimo po ubrzanom principu. Ovo je ideja za mnoge koji žele da se u prijatnom, prirodnom ambijentu vrate u neka vremena kada je sve delovalo mnogo lepše no što jeste („Od kolevke pa do groba, mora vino da se proba“). Javite se nekoj vinariji i nećete zažaliti! A mi idemo dalje i neka se spremi vinarija (ime poznato redakciji)...

 

Nenad Andrić - VIII/1

 

Profesor Dionisije

"Nada je dobar doručak, ali slaba večera."

Bejkon