barell

Lično

25. januar 2017.

Duki, ajde da ja probam čistaka

„Duki, ajde da ja probam čistaka, pa ako ne radi ti onda kolji Bugarina ili kako to već ide...“ Maestrali Bojan Dimitrijević, kao Pikac u seriji „Vratiće se rode“

Šta zajedničko imaju ljubitelji prokupca i konzumenti heroina? I jedni i drugi se pitaju koliko je „roba čista“. Kada smo nedavno donosili odluku (u jednoj maloj, donekle i našoj vinariji, koja na tržište izlazi ove jeseni – prim. Vinovnik) o tome da li prokupac krstiti kaberneom i u kojoj meri, bilo je logično napraviti mali „slepi“ test i videti gde smo. Rezultati su bili vrlo interesantni. Imali smo „čistaka“ što bi rekao Pikac, ali i različite nivoe „posoljenosti“ kaberne sovinjonom. Činjenica da smo se listom zalepili za uzorak u kome je bilo najviše kabernea, a posebno prateće objašnjenje: „Ovo je sigurno čist“, ukazalo je na činjenicu da je u čaši prokupac na koji smo najviše nabaždareni. Navikla usta, šta ćeš... A kabernea je bilo dosta (20%). Jednostavno, nenaviknuti smo na potpuno čist.

Odmah da se razumemo, niko normalan nema ništa protiv toga da se prokupac „pojača“ nekom internacionalnom sortom, ako se dobija bolje vino. Nedotupavno je osuđivati grozničave pokušaje da se dobije maksimum kvaliteta. Kod ove situacije imamo interesantan paradoks, koji to možda i ne mora biti. Dodavanje, sa ciljem poboljšavanja kvaliteta, ujedno i povećava količinu. Stoga je gotovo nemoguće potući argumentaciju koja se zasniva na proporcijalnom dizanju kvaliteta, ali i kvantiteta. Mnogi će reći da je lako nekom ko ima samo soma boca da pravi tržišno problematični, klot prokupac i verovatno bi bili u pravu. Tržište je ipak naviknuto na one „ovo je sigurno“ čiste.

U našoj zemlji ako nisi genije, onda si budala. Nema ničeg između, pošto svi znaju sve. Kada se prave neke rang liste obrazovanja, nas među vrhom svakako da nema. A kada bi se pravile liste širokog poluobrazovanja, tu bi svakako bili na vrhu. Svaka čaša prokupca listom postaje uzorak enigmatske tekućine u kojoj se terijerskim entuzijazmom „njuši“ za dodacima. I to je sjajno! Obično to izgleda ovako: Prvo se bojažljivo provali prokupac. Onda se nehajno sazna ime proizvođača. U trećoj fazi se vrti film: „Šta još ono, beše, on ima u vinogradu od crnih sorti?! A šta sadi komšiluk?“ Verovatnoća da je baš to što vinar ima u vinogradu, ujedno i u prokupcu, svakako da je velika. To dozvoljava degustatoru (enigmati) malo sigurniji nastup, tipa „sigurno je dodao kaberne“, kada nos iz čaše izvadi.

Dok je sve u zakonskim okvirima (valjda 85%), prokupac, kao i svaka druga sorta, može se zvati prokupcem i tu nema ničeg spornog. Tek ako ga ima manje, možemo pričati o ugroženim potrošačkim pravima i obmanjivanju tržišta. Cinici bi ovde dodali da je u pitanju tržište osposobljeno da nepogrešivo detektuje apsolutnih 78% noseće sorte, sa minornim odstupanjima. Pošto nismo cinici i poštujemo svakoga ko posegne za flašom kod nas čestito spravljenog vina, mi to nećemo reći.

Dakle, sa stanovišta podizanja nivoa vinske svesti apsolutno nije bitno da li je i u kojoj meri nekom sortom „doteran“ prokupac. Sortna čistota, da budemo otvoreno grubi, donekle je u korelaciji i sa rasnim čistotama, pa enigmatska zabava potere za „začinima“ ne bi trebalo da seže dalje od zabavno hermetične društvene igre. Onaj deo u kome je pojava stoprocentnog prokupca bitna tiče se samo gole struke, pošto je to ipak način da se spozna dokle naš vinski mezimac može da dobaci. Na osnovu nekih dosadašnjih neslužbenih degustacija bi se moglo reći da može i više no što se pretpostavlja. Tako da, Duki, idemo na čistaka.

 

Vinovnik

 

Profesor Dionisije

"Gledajući kako se u najgorim mukama unutar ogromne bačve davi poslednja supruga njegovog strica, mali Džonatan reče - U vinu je i strina!"

iz romana "Svedok fermentacije", anonimni autor