barell

Lično

6. novembar 2013.

Galopirajuća vinska dešavanja – Vina koja neće popiti skakavci

Pred najezdu vinskih manifestacija... Vinari: „Gde učestvovati?“ Posetioci: „Gde ići?“

Do pre petnaestak godina, palačinke su se jele isključivo u porodičnim trpezarijama. Alaviji su ih, verovatno, mazali još u tiganju i konzumirali nad istim. Da ne širimo sada priču o domaćem džemu od kajsija kao jedinom relevantnom namazu za palačinku, dok je sve ostalo poluuspešno iživljavanje nad tom valjkastom podlogom od jaja, mleka, brašna... Elem, palačinke su se jele samo kod kuće, u gostima i eventualno po restoranima. A onda se neko setio da premudrom punoletnom sinu koji ima ozbiljan problem sa elementarnim obrazovanjem, kupi dva „gramofona“ i otvori palačinkarnicu, da i dete nešto radi. Tako se zapatila ulična palačinka i narod je sve više šetao sa ulepljenim prstima.

Ni kriva, ni dužna, palačinka je od ekskluziviteta – „Dođi kod mene na palačinke“, postala svakodnevna sumanuto nekontrolisana pojava. Kao takva, devalvirala je... Nešto kao ćevapi. Uopšte, neminovno je da neumerena količina implicira vremenom odbijanje, sa elementima gnušanja. Šta da se radi, kad je tako?! Da su nam ulice od zlata, pola kile bitumena bi koštalo kao malo rabljen bubreg. Ovde je već trenutak da se paralelne linije ipak spoje, na zadovoljstvo Lobačevskog, a da ne odam utisak čoveka kome se žedno jato svraka napojilo iz lobanje. Mada, još uvek nećemo direktno na temu.

Gradski i seoski vašari širom zemlje, uglavnom, u urbanim sredinama izazivaju naglašen podsmeh. Razlog je pre svega u koloritu, koji jedini, nesretan, korespondira sa nekim izumrlim vremenima. Iako ga od sajma deli malo snažniji koeficijent ambivalentnosti, vašar je ujedno i termin koji označava potpuno rasulo. Opravdano? Pa ne bi se reklo... Uglavnom, vašari su ustrojeni u crkvenom kalendaru, čisto da bi se znao neki red. Možda je za nevericu, ali te svetkovine funkcionišu po uhodanom sistemu, koji je mislena imenica za apsolutno sve oko nas. Poznati su datumi i to je više nego dovoljno. Korumpirane komunalne strukture čine ono za šta su plaćene i sve je u savršenom redu. Jako puno ljudi živi od te šarene papazjanije, uglavnom praćene muzikom iz Ulice Brestova.

Za mnoge vinske manifestacije se, kada organizator nije u blizini, lepi etiketa – vašar! Ako je smisao te etikete da ukaže na haotičnost, onda to i nije baš najsrećniji termin. Već je objašnjeno zbog čega. Rezervni termin – cirkus, takođe spada u aljkave kvalifikacije, pošto je cirkus na drevnim orgijama sa vašarom, etno poezijom i još nekim činiocima izrodio pozorišnu umetnost. Cirkus je takođe sistem u kome su perfektno podeljene uloge. U svakodnevnoj komunikaciji, nismo skloni da baš o svemu razmišljamo, pa se frljamo izrazima koji su prihvaćeni ali pogrešni. Konkretno, mnoge vinske manifestacije nisu ni vašari, a ni cirkusi. Nažalost?

Pred nama je čitav niz vinskih događaja koji svoje termine šetaju kao zapušteno kuče – buve. Tu se skače, prevrće, tumba... Ima ujedanja, zalaženja u prostor, ma svega... Ripi se i na drugo kuče, naravno! Zakazivanja, otkazivanja, pa i neminovna dislociranja, samo upotpunjuju haos. Da se ne lažemo, na samom startu je takva vrsta promocije nesretnog vina, donosila abnormalno visoke zarade organizatorima. E pa čim se raširi priča da nešto donosi ludačku kintu, munjevito se skupi još „gladnih“. I počinje razvlačenje, pre svega vinara. Sem par izuzetaka koji imaju jasan koncept i bar elementarnu svest o postojanju marketinga, vinari se uglavnom ne snalaze. Osećaju se kao nedovoljno ugojene pastrmke u ribnjaku, koje mrežama (ženske mrežaste čarape, mahom) izvlače vlasnici raznih festivala. Jedina radost im je to što u ribnjaku nije baš dozvoljena upotreba dinamita. Kako vreme ide, možda padne i ta zabrana.

Zbog svojih brutalno nemaštovitih imena, te manifestacije se personifikuju imenom vlasnika. „Idem kod A“, „Kako da kažem B, da ću da izađem kod ovog C, a rekao sam mu da neću nigde?“ „Neću da idem na B, pošto je skup, mada moram, a ide mi se na D, u isto je vreme...“ „Dobio sam medalje, pa moram kod C, pošto smo prijatelji. Sa A sam se pokačio, pa ću da ga eskiviram i onda možda odem na D, ali ako su u isto vreme onda...“ „Idem na B, pošto je on svetinja iako će da me odere.“ Dakle, haos! Uglavnom niko ne ide nigde planski, nego klasično stihijski. Za to nisu krivi vinari. Sludele bi se i japanske jednojajčane trojke.

Najbolja stvar koju sebi mogu da učine vinari je da ipak naprave neki plan i da ga se birokratski odano drže. Neophodno je da se u okviru postojećeg udruženja ili nekog novog sačini precizan kalendar u kome će sve relevantno biti popisano i da se dejstvuje frontalno. Za slučaj da nekome padne na um baš genijalna ideja da napravi nešto više od svega postojećeg, zasnovanog na ingenioznom „kibla – beli čaršav“ predstavljanju, bilo bi uputno da taj plan dostavi udruženju i da se događaj uvrsti u kalendar. Kada bi se svi držali toga, onda se sve može lako izračunati. Raspoloživo vreme i troškovi, pre svega. Problem je što se vinari i dalje predstavljaju pojedinačno, a ne kao priča. Organizatori svih mogućih festivala imaju vrlo ličan pristup svemu, pa je od njih nemoguće očekivati inicijaciju priče. Njihovo je da „naFataju“ što više pastrmki, uz lično angažovanje i manje više neuspešnu demagošku retoriku. No i to je ljudski.

Vinarstvo je dugoročan posao koji zahteva izuzetno brižljivo razvijen sistem. „Danas ćemo ovako, a sutra...“ E to ne biva! Vino je tradicija, možda i pre svega. Tradicija je dvodimenzionalna kolajna koja se sastoji od smisla i kontinuiteta. Ovde je smisao već odavno glavni junak crne hronike na poziciji žrtve, a kontinuitet je nemoguć, ukoliko se često šetaju termini i lokacije. Na sajmove je neophodno izlaziti, pošto ceo svet to čini i ne fali mu ništa. Jedan do dva napolju, dva do tri na nivou države i nekoliko lokalnih. To je to, dok je to tako. Publika je mahom ista, tako da od toga nema neke fajde. Ima pokušaja da se prizove neka nova publika, ali to se mora raditi daleko ozbiljnije. Ovako kako je sada, hiljadu ljudi obilazi postojeće događaje i svi u očima imaju jedinstven osećaj „istoće“. Jedini problem nastaje sa preklapanjem događaja što je i povod ovom tekstu. To je ono što nije ljudski... Važno je izbeći sudbinu palačinke! Iz iskustva znam da kad me zovu na tri istovremene žurke, najbolji provod ipak bude kod kuće. Lični stav, svakako, ali i to je ljudski...

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Dok čovek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca. Čim se uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala."

Volter