barell

Lično

27. februar 2017.

Kako smo se proveli na sajmu

BeoWine je prošao pa će velikom broju taninskih hodočasnika ovaj ponedeljak biti čudan. Zar je gotovo? Zar ne idemo i danas?

Da, gotov je! Četiri dana su se štandovi vinarija ugibali pred najezdom ljubitelja vina i (nažalost, ipak većinskim) školsko-penzionerskim slobodnim elektronima pojedinačnog i grupnog tipa. Valjalo je to preživeti i, što bi šaljivdžije rekle, ostati živ. Utisak svih utisaka je ipak, da je dobro što BeoWine-a ima. A utisak da bi ipak tu valjalo štošta promeniti dogodine nije manje snažan. Neizbežna „kanal spirala“ koja vodi do hala u kojima se prestavljaju vinari, bez varijante prečice, od starta vam zažari krajnike. Prolazak kroz štandove zemalja: „Ovde nema samo Talibana“, „Ne, pucaće se samo u Engleze i Švabe...“, „Otkud vi? Pet vekova malo...“, „Ne znam šta je to hleb. Samo kruh...“ i ostale tradicionalne turističke drugarčine, naročito ako ste sva četiri dana na sajmu, jeste malo frustrirajući. Hoćemo teleport, prečicu ili štandove za vinski turizam na putu do prve kible!

Priču o ovogodišnjem BWF-u ćemo ove godine podeliti u nekoliko segmenata. Pa da krenemo...

Pre svega, svaki ljubitelj vina koji već godinama testira vina na ovom mestu, morao bi da oseti izuzetno poštovanje prema onim vinarijama koje svake godine, uporno i spartansko junački samostalno nastupaju, zidajući na taj način integritet ove svetkovine. Kovačević, Zvonko Bogdan, Jović, Do Kraja Sveta, Aleksić, Plantaže, Rubin, Dibonis... Pošto ih ima još, izvinjavamo se za tenutnu amneziju. Fakt da su tu, neki u istom, a neki u modifikovanim ambijentima, na istim pozicijama, istinski je stub ove manifestacije. One koje i na slepo možete naći posle svega nekoliko poseta, šampioni su priče. I što je još važnije, na njihovim štandovima sajam i jeste sajam, pre svega zbog obezbeđenog prostora za poslovne pregovore. Pored pomenutih vinarija, pojavile su se u poslednjih par godina još neke, za koje je evidentno da će ispoštovati sajam, pa će im se, Bogu hvala, to verovatno i vratiti kroz realizovane dogovore. Tu se uglavnom misli na sve koji su samostalno nastupali ove godine. Komuna, Deurić, DOJA, Toplički Vinogradi, Erdevik, Piano, pa Pruna, PIK Oplenac... Uz one prvo navedene i nekoliko izuzetno ozbiljnih „dvojaca“, „trojaca“, samostalnih stranaca i tradicionalnih klastera, dolazimo do ukupne ponude, koja nije zanemarljiva. Namerno ovako nabrajamo, da bi se stvorila jasna slika o obimu. O klasterima smo vas konkretnije informisali u najavi: Šumadija, Hrvati, Župa, Kosovo i Metohija, Sremci, Republika Srpska, mnogo italijanskih vinarija, „avenija ubitačno dobrih rakija“... Svako ko ovo čita pažljivo, može doći do ispravnog zaključka kako su zaista potrebna bar četiri dana da bi se to sve obišlo, ispoštovalo i isprobalo. Pršute, čvarci, kuleni, vrhunske čokolade, sirevi... Kako se odupreti nabrajanju?

Interesantan drugi segment, bar nama, bio je svojevrsni „pogibeljni jabučni trougao“. Trougao koji bi postideo i Bermudski, ove godine su predstavljala tri fantastična proizvoda od jabuke. Brutalne rakije od jabuke različitih starosti iz destilerije – vinarije Pruna, pa apsolutni šampion šireg kosmosa – sajder Vinarije Komuna i na kraju, gnječenjem sačuvani smisao života iz Vinarije Deurić, materijalizovan kao sok od jabuke. Voćka, poznata kao vodeća epizodna uloga najčuvenije anegdote iz raja, na ovogodišnjem BWF-u je prevazišla sva očekivanja ratnički se laktajući sa grožđem i šljivama. U moru vrhunskog vina, pomenuti trougao je zaista predstavljao poseban arhipelag osveženja.

Svaki novi BWF uvek ima i svoje Italijane, što je predivno. Ove godine je špalir majstora svog (vinarskog) zanata bio dodatno začinjen radionicom „Italija, jedan veliki prelepi vinograd“ u svečanoj sali upravne zgrade Beogradskog Sajma. Šarmantno zamišljena, ali za ove prilike ipak preduga radionica, koju su vodili g-đica Đurđa Katić i g. Roberto Lepori, bila je poprište jedne interesantne „raspravice“. Gospodin Lepori je, u izlaganju o roze vinima napomenuo kako smo mi ovde naviknuti na „pase“ roze vina, sa dosta zaostalog šećera. Sjajna Đurđa Katić je momentalno, opravdano i argumentovano demantovala gosta. Fakt je da je u Srbiji napravljen verovatno najveći kvalitativni pomak upravo u ovom segmentu proizvodnje. Većinska roze vina su nam ipak suva, a postojan kvalitet se detektuje ponajviše na takmičenju BIWC u Sofiji, gde naše vinarije trofej za najbolji roze predaju između sebe, kao jamajčanski sprinteri štafetu (Kiš, Vinum...). E sad, zašto je g. Lepori to izjavio? Nije čovek kriv i stvar je vrlo jednostavna. Svoj doživljaj naših vina očigledno je formirao na nekoliko naših takmičenja gde učestvuje kao sudija, ali je fakt da 97% naših najjačih vinarija ta takmičenja izbegava. A ako i pošalju nešto, reda radi, to najčešće nije roze. To što oni ne šalju svoja vina je više nego jasan signal da ta takmičenja (više) nisu dobra. Nama je potrebno bar jedno jako, profesionalno takmičenje i na tome će morati da se radi. Ovo do sada ne valja i tačka. Prosto, empirija je više nego jasna: Nema takmičara, nema ni takmičenja. (Redakcija Vinovnika ovde računa na milost Svevišnjeg, koji nam, nadamo se, neće u kompjutere poslati selekcionisane gromove, pošto je poznata „ljubav“ ove redakcije prema ocenjivanju. Mi smo ipak vinska propaganda, a ne sindikat kadija.)

Šumadinci su promovisali svoje zajedničko vino. Uh! U poslednje vreme, kada je na delu „prokupacija“, odnosno vaskolika revolucija prokupca, svaka izrada rozea od naše kraljevske sorte se preventivno gura u folder „gre’ota“. Odnosno, dok se ne proba. Probali smo Šumadijsku Ružicu i odlična je! Ovo naše najagilnije, pa na neki način i najjače udruženje je do sada imalo samo jednu knedlu u grlu – autohtone sorte. Šumadija je dominantno pod inernacionalnim sortama. Veliko pojačanje, ma kako ovo sada zvučalo, pored Despotikinog Zmajevitog prokupca, predstavlja i asortiman friškog člana udruženja – Vinarije Ambelos. Organska, manastirska vina, rađena divljim kvascima, zaista su ovogodišnje iznenađenje na BWF-u. U paleti su im, između ostalog, tamjanika i prokupac. Tako da je, uz „kolektivnu ružicu“ i najave nekih novih vina, ojačan autohtoni sektor udruženja. I poslednje rupice UVŠ se dakle, ubrzano gituju, što je odlično.

Što se organizacije tiče, ona je poslovično bila jako dobra. Izvestan manjak ljudstva se nadomešćuje pregalaštvom i upornošću, od same pripreme do realizacije. BWF ipak, na neki način trpi roditeljsku torturu (Sajam Turizma) i valjalo bi ga što pre izmestiti u posebnu, fizički odvojenu halu. („Dete poraslo, osamostalilo se, otišlo u svoju halu...“) Argument da veliki broj ljudi tada ne bi posećivao vinske štandove uopšte ne stoji. Bolje jedan ozbiljan kupac, nego 50 slučajnih prolaznika. A uostalom, ako za sve ove godine nije stvorena kritična masa ljubitelja vina i ljubitelja popusta na aranžmane koje je zaintrigiralo vino, onda smo džaba krečili. Tako izdvojen, BWF bi bio operativniji, komotniji, izlagačima manje naporan, te kud i kamo profesionalniji. U okvirima u kojima se trenutno nalazi, ovo je svakako maksimum.

No, ako se to i ne desi, ništa strašno. Vidimo se mi i dogodine na istom mestu!

 

Vinovnik

 

Profesor Dionisije

"Nada je dobar doručak, ali slaba večera."

Bejkon