barell

Događaj

23. jul 2017.

Marselan je sa Marsa a za Probus bi valjalo naći novu planetu

Ko je rekao da nemamo barik salu? Daj pet! Dobro, dovoljna je i jedna, ali više nego vredna. Vinarija Deurić!

Neko vas u kuću (stan, apartman, sobu, vikendicu, šta god...) zove tek kad taj prostor upriliči. U Vinariji Deurić se do skoro išlo u podzemne odaje samo sa povezom oko očiju. Naprosto, tamo sve mora biti pod konac ili se vodi da toga i nema. Od pre nekoliko dana, povez je skinut i prelepa, svedena, funkcionalna i ukusno uređena barik sala, sa pripadajućom odajom za ekspertske degustacije je počela javnu fazu svog života.

Po društvenim mrežama, pa i nekim medijima, ljubitelji vina, pa i neke kolege se izleću, kačeći fotografije iz polupripremljenih podruma, uz put se hvaleći i vinima koja su im vanpremijerno poslužena na bazi suvog gostoprimstva. Te hvalisavosti (objave fotografija uz pritupe komentare) spadaju u izigrano poverenje domaćina i to nije dobro činiti. Na Vinovniku to nikada nećete naći, a sami proizvođači jako dobro znaju koliko puta je pisac ovih redova bio u prilici da proba nešto što tada, odnosno u tom trenutku nije bilo za javnost. Zato se sa Vinovnika i ne traže tekstovi za autorizaciju. Znamo se...

Diletantski „ošamarene“ fotografije nezavršenog podruma Deurić su se pojavile pre otvaranja, ali to nije „ni za jotu“ narušilo doživljaj, po Zlatku Živaniću, gotovo kompletnoj vinskoj medijskoj sceni (upadljivo i opravdano falili Toma i Marko). Mitar (Deurić, vlasnik vinarije), Mirko (Niškanović, sjajni enolog), pomenuti Zlatko (Živanić, direktor prodaje) i Marija (Ćirković Bojović, somelijer) su nas dočekali u prostoru koji dobar deo novinara iz vinske sfere već i doživljava kao rođenu gajbu. Zbog par onih koji su banuli prvi put, bili smo prinuđeni (niko nije izminirao) da se provozamo tradicionalnim vozićem kroz beksrajni voćnjak do vinograda. Doduše, mora se priznati domaćinima da „šaraju“ kad su stanice u pitanju, pa se uvek predahne na drugom mestu. Slanje podsvesnog signala u svest čestih gostiju o veličini.

Nakon te, uobičajene vožnje, koja u Maloj Remeti dublira uvodnu filmsku špicu, a tokom koje su (oni češći gosti) mogli da zapaze (pored temeljno obranih kajsija) osvežene zasade jabuka i vinograde u punoj formi, vratili smo se na polaznu tačku. Vratili se odakle smo pošli da vidimo ono zbog čega smo prevashodno došli. Dakle, najzad, nakon „letećeg inoks brifinga“ – podrum! Iz dramaturško teatarskog aspekta, prvo što se da zapaziti je lepo rešena komunikacija nadzemlja i podzemlja. Funkcionalnost je nešto na čemu se temeljno radi u ovoj vinariji, pa i nije bilo sumnje da će se sve realizovati na način koji stilski uokviruje „fajnal tač“ proizvodnje vina. Tajnu vrhunske scenografije krije optimizovana komunikacija iza zavese.

Arhitektonski svesno fokus vinarije će u buduće biti baš ovaj podrum. Prethodno korištena degustaciona sala, uz prelepo dvorište, ostaju u domenu „poprišta gozbi“. Munjeviti prelazak iz čestite komercijalne priče u polje baš visokokvalitetnih vina, poslužio je kao motivaciona baza za ubrzani rad na gala podrumu. Vina koja su nam tog dana poslužena mogu u baštu, ali tek nakon lepo vođene degustacije u suterenu. Kao što se deca ne rađaju na ljuljašci, nego u porodilištu, tako se i perspektivni, sjajni „barik korpus“ Deurića mora prvo probati, bukvalno u podrumu.

Prvoposluženi, barikirani šardone, predstavlja stilsku nadgradnju postojećeg, ali je moje mišljenje da će se (što je pohvalno i preporučljivo) zadržati dobitna kombinacija rasta kvaliteta i karakteristične prepoznatljivosti. Pino noar deluje moćnije od postojećih (u Crvenom Talasu i sortnom premijumu). Svakako da u tome ima udela i bolja berba, ali ima nečega i u „drvenom“ istraživanju. Barici iz Čilea, inače, predstavljaju izuzetno iznenađenje. Merlo? I ponovo bolje od prethodne berbe, ali je ovo vino nekako najviše Deurić, od kompletne palete.

Na „ludi“ marselan se iz ove vinarije baš čeka. Biće ga, na radost svih koji ga vole, a kojih je sve više, što je i logično. Niko još u ovoj zemlji nije uradio loš marselan, što ga promoviše u prvog kandidata za usvajanje. Ako bi trebalo jednu stranu sortu prisvojiti kao autohtonu, onda bi to morao biti marselan. Da ga nazovemo Srba, pa da kroz sto godina Srba bude tema rasprava na sve češćim konferencijama. Ne usvajaju se samo siročići. Marselanu je kod nas toliko dobro, da mu se definitivno ne vraća kući. Sve što sam do sada video na terenu ukazuje na to da je marselan - odličan posao.

I na kraju, nešto... Kada se pre dve decenije pričalo o zabranjivanju pit bulova, mi smo u kraju bili oštro protiv. U Bloku 45 je živeo Bili! Bili je jedne večeri ostao sa jednomesečnom bebom u dečijoj sobi, dok su njegovi ljudski prijatelji igrali karte sa svojim prijateljima iste sorte u dnevnoj. U pauzi deljenja, začuli su tiho cviljenje iz sobe. Utrčali su i ugledali neverovatan prizor. Beba se (onako nemirna) u snu približila ivici kreveta i trebalo je da padne na parket. Bili ju je držao na leđima i tiho cvileo. Da pozove roditelje ali da ne probudi bebu. Dakle, nešto što je jako, moćno, silno, a sa druge strane tako plemenito i divno. Probus Vinarije Deurić! Ja ću ga zvati Bili, a oni neka ga zovu kako god se smisle, ne interesuje me. Neka im je sa srećom novi podrum!

 

Profesor Dionisije

"Neka te ne zabrinjava što se za tvoje mogućnosti ne zna, već se radije brini o tome što ih nemaš dovoljno."

Konfučije