barell

Intervju

20. februar 2014.

Miloš Kalapiš – Cilj nam je vinski put bez granica

Miloš Kalapiš, trener vinskog turizma i osnivač Akademije Vinskog Turizma, otkriva nam nekoliko osnovnih postulata na kojima turizam tog tipa počiva. I još ponešto...

Razgovor sa g. Kalapišom, par dana pred ovaj intervju:
„Hajde napiši nešto o Akademiji!“
„Ne znam konkretno o čemu se radi.“
„Imaš sve na sajtu. Pročitaj tamo...“
„Ako tamo piše, onda je već napisano. Znaš vrlo dobro da ne prepisujem. Ni od sebe... Lakše mi je da šibnem link.“
„Bolje napiši!“
„A što ne bi ti napisao?!“
„Bolje ti. To je tvoj posao...“
„Neću da pišem napisano. Dovoljno ljudi se već bavi prepevima. Nego da mi ti lepo ispričaš pričicu, pa da ja to onda uobličim.“
„E to mi se već sviđa kao ideja.“

I tako, pošto g. Kalapiš nije entuzijastički prihvatio ponudu da piše, a ja poslovično nisam prihvatio da prepisujem, dogovorili smo se da se nađemo i popričamo na temu vinskog turizma i njegove Akademije Vinskog Turizma (u daljem tekstu WTA, koja nema nikakve veze sa teniskim lopticama, ’aljinicama i grotesknim stajlingom u loži sestara Vilijams). Poput ozbiljnih plemenskih vođa, našli smo se na pola puta, u prostoru koji nas memoriše kao ekstremno žedne ljude. Razgovor je, dakle, vođen u Riznici vina, renomiranoj gostoljubivoj vinoteci.

Miloš Kalapiš je prilično dugo u svetu vina za naše pojmove, norme i standarde. Već godinama radi u zamalo kineskim Vršačkim Vinogradima, kao neko ko je nadležan za Beograd i okolinu, uz nezaobilazni marketing. Pored toga, pripadnik je veselog esnafsko – folklornog reda Vitezova vina, pa ga na određenim vinskim dešavanjima možete videti ogrnutog u plašt od crvenog somota, sa ritualnom kapom. Pošto mu to nije bilo dovoljno, počeo je da se bavi vinskim turizmom, u institucionalnom smislu. Kao sertifikovani instruktor vinskog turizma, osnovao je WTA. Kako je sve to počelo i o čemu se zapravo radi?

Šta se to tako posebno desi, pa čovek zagazi u vinski turizam?

MK:

Poslednjih šest, sedam godina, bavim se vinskim turizmom. Logično, prvo sam u to krenuo kao neko ko iz čiste ljubavi obilazi vinske podrume i degustira vina. Sticajem određenih lepih okolnosti, došao sam do kursa koji je organizovalo udruženje pri Savetu Evrope (SE), pod imenom ACTE.

Čime se bavi ACTE?

MK:

To je udruženje koje, kao što rekoh, pri SE radi na edukaciji i usavršavanju ponude, pre svega u ruralnom turizmu. Pored toga, ACTE se između ostalog bavi i obučavanjem ljudi koji rade u određenim regionima kao treneri vinskog turizma. Imao sam sreću da prisustvujem toj obuci, koja se održala u Beogradu pre četiri godine, pod okriljem turističke organizacije Srbije. Po završetku te obuke, dobio sam sertifikat da sam zvanično trener vinskog turizma u ovom regionu.

Jesi li sedeo sam u skamijama ili je bilo još ljudi? A pre svega me interesuje da li se još neko od polaznika kursa, ako ih je bilo, danas aktivno bavi vinskim turizmom?

MK:

Bilo je tu dvadesetak ljudi i to iz celog regiona, ne samo iz Srbije. Koliko je meni poznato, ovim se pored mene bavi jedino Raško Vlastelica, koji je sa mnom zajedno u WTA. Za ostale mi nije poznato da aktivno rade nešto na polju vinskog turizma. Ja pokušavam nekako da ih kroz ovo udruženje reaktiviram, ali za sada bez rezultata. Tako da smo tu nas dvojica i to je to. Na samom početku smo sa vinarima sarađivali na prijateljskoj bazi. Radili smo konsalting i pomagali ljudima koji žele da krenu u pravcu vinskog turizma.

Konkretno?

MK:

Savetodavno smo dejstvovali oko osmišljavanja i koncepcije objekata koje je bilo neophodno izgraditi da bi se vinarija „inficirala“ vinskim turizmom. Smernice razmišljanja su takođe bitne. Pored toga, upućujemo vinare i na adrese sa rešenjima finansijskih rebusa, što je njima posebno važno.

Da niste slučajno, ponavljam – slučajno, u nekoj vinariji naleteli na osobu koja nije vinar, ali u opisu posla ima isključivo izgradnju brenda, a da pored toga ima i zaduženja vezana za vinski turizam?

MK:

Odgovor je negativan. Isključivo razgovaramo sa vinarima, pošto su oni jedini donosioci odluka.

Verovatno je rano za maksimalno ozbiljan pristup tom segmentu posla. Vinari uzimaju sve na sebe.

MK:

Naravno. Bilo bi najbolje da se vinari fokusiraju konkretno na pravljenje vina, a da za prateće delatnosti imaju osobe od poverenja. No, za sada je ovako. Mi smo inače neku našu ponudu napravili na bazi svih objekata koji se nalaze na koridorima vinskih puteva. Ne radi se tu samo o krajnjoj destinaciji, odnosno vinariji koja se posećuje, nego i hotelima, restoranima, lokalnim turističkim agencijama, kao i info centrima koji daju korisne informacije vinskom turisti. Dakle, to je jedan paket koji se mora ukomponovati da bi vinska turistička ponuda bila adekvatna. Mora se prilično precizno definisati podela posla da bi vinski turista otišao zadovoljan.

Zvuči kao ozbiljan kuluk. Da li se WTA povezala sa nekim institucijama koje mogu da pomognu u toj raboti?

MK:

Povezali smo se sa određenim ministarstvima, što je prirodno. Uz to, priču su podržali i iz Saveta Evrope, koji su me sertifikovali za ovaj posao. Nedavno sam bio u Odesi, gde sam predstavio ideju i ciljeve, odnosno projekat WTA, što je prilično lepo prihvaćeno. Dali su mi i određene sugestije...

Na primer?

MK:

Oni smatraju da je za WTA korisno da bude nešto kao matica, koja bi trebalo prevashodno da sakupi pod svoje okrilje satelitske, slične organizacije iz regiona i da onda udruženi imamo lepe šanse da dođemo do značajnijih sredstava za razvoj vinskog turizma. Osnovni smisao cele ove priče je vino bez granica, pa je u skladu sa tim zaista neophodna saradnja u najširem smislu na nivou regiona.

I kako vam ide sakupljanje sličnih udruženja? Radi li to još neko?

MK:

Za sada nam ne ide nikako, iz prostog razloga što ništa slično ne postoji na Balkanu. Sve je to na nivou sekcija po fakultetima, ali ovakav princip – Dajemo odgovore na sva pitanja, zaista ne postoji.

Samo malo... Tebe su neki eksperti obučavali. Kako to da oni koji obučavaju nemaju instituciju koja se time bavi? Ispostavlja se kao da ideš na kurs nemačkog, pa na kraju samo ti imaš školu za nemački jezik?! Objasni mi!

MK:

Vidi ovako! U okviru ACTE kursa, imali smo predavanja iz raznih oblasti. Nije njima cilj, niti su nas učili kako da stvorimo instituciju. Njihov zadatak je bio da od nas, odnosno od mene, recimo, naprave predavača - trenera vinskog turizma. A moja ideja je da okupim ljude iz raznih oblasti, pošto ne volim da budem sam u projektu i smatram da jedan mozak ne zna sve. Finalni cilj je stvaranje ozbiljnog tima od petnaestak ljudi koji svojim znanjem pokrivaju što je moguće više, ako ne i sve što je za vinski turizam vezano. Povezani su stručnjaci iz raznih oblasti i iz raznih krajeva sveta, koji se kao predavači nalaze u paketu ponude WTA.

Da se vratimo malo domu svom. Kakva je situacija na terenu u Srbiji? Imamo li mi dovoljno kapaciteta da primimo vinske turiste? Za smeštaj si pominjao hotele, ali oni su obično poprilično udaljeni od vinarija.

MK:

Razlog što sam uopšte pokretao WTA i udružio sve ove ljude je činjenica da je vinskoj Srbiji neophodno na neki način pokazati putokaz. Pokazati gde i kako... Pored svega ovog što Srbija ima, uz evidentnu ekspanziju našeg vinarstva, mi imamo svega nekoliko objekata koji u ovom trenutku mogu ozbiljno da se bave vinskim turizmom. Pitao si me za smeštaj. Smeštaj nije preduslov za bavljenje vinskim turizmom. Uslov za bavljenje vinskim turizmom je svakako adekvatna degustaciona sala.

Ne mora svaki gost koji ti dođe, nužno i da prespava kod tebe, ali je neophodno da ima gde da sedne i popije kao čovek kafu, odnosno vino?

MK:

Da. Važni su prostor, toaleti, higijena i uslovi za primereno degustiranje vina. Mi smo uradili predlog pravilnika o kategorizaciji vinskih objekata za vinski turizam. Jedna kategorija, ona najskromnija je vinski podrum koji ima odvojeni deo za degustaciju. Degustaciona sala je zaista nešto esencijalno. I vrlo prosto - odvojen prostor za prijem turista. Nije neophodno da imate vrhunska vina, da imate smeštajne kapacitete, nakićenu degustacionu salu... Bitno je da turista ima gde i iz čega da degustira vina. A za dalje... Osnovni problem koji se kod nas javlja je nedovoljno udruživanje. Svaka, pa i najmanja vinarija ima svoju šansu u vinskom turizmu ako se poveže sa ugostiteljskim objektima u svojoj okolini, kao i sa vinarijama u okruženju. Turisti obilaze po nekoliko vinarija u toku dana, što je napor svoje vrste, pa je neophodno obezbediti im pristojno prenoćište. To se postiže samo udruživanjem.

Mogu oni intenzivno da se udružuju, ali šta ćemo sa situacijom kada nema hotela u dometu ozbiljne rakete?

MK:

To je problem recimo sa Župom, pošto Aleksandrovac nema hotel.

Kako nema, ja spav’o?!

MK:

Kad?

Pre dvadesetak godina.

MK:

E pa tad je bilo, a sada više nema... Udruživanjem vinara koje sam pomenuo, moguće je dobiti sredstva od EU za izgradnju hotela ili adaptaciju postojećih. Sa udruživanjem dolaze i sredstva. Unija neće jednom vinaru dati sredstva, ali sa udruživanjem šanse značajno rastu.

Šumadinci su se udružili, verovatno na toj platformi?

MK:

Ne znam. Pretpostavljam, ali ne znam... Evo i u Inđiji je nedavno osnovano još jedno udruženje. Shvataju ljudi da ne mogu sve sami. Sve i da mogu, mnogo je lakše nastupati frontalno. Jedan vinski podrum može aktivno da zadrži izvornog turistu dva sata. Sve preko toga je pijanstvo, lumpovanje, muzika, kafana... Turista će biti zadovoljan sa provedenih dva, eventualno tri sata u upoznavanju sa asortimanom. To bi značilo da se obilaze tri do četiri vinarije dnevno. Govorim o nekom svetskom standardu. Vinski turista je hedonista. Njemu nije neophodan hotel sa devet zvezdica, ali želi čistu sobu, čistu čašu, čist krevet. Ništa više, ali ništa ni manje.

Može li WTA kroz svoje kurseve i obuke da se iskobelja sa svim problemima i nedaćama koje su u ovom trenutku evidentne?

MK:

Trudimo se i trudićemo se. Svojim delovanjem, odnosno povezivanjem sa bilo kim ko se uklapa u osnovne ideje vinskog turizma i može da doprinese, dajemo neki primer. Napravili smo saradnju sa DCC-om (Danube Competence Centre). Pomažemo im na izgradnji Dunavskog vinskog puta. Prošle godine su organizovali vožnju brodom od Beograda do Beča sa temom „Putevima rimskih careva“ pa smo tada napravili promociju i u diskusijama razrađivali Dunavski vinski put. O Savetu Evrope i Odesi sam ti već rekao. U dobroj smo vezi sa sekretarijatom za turizam pa u skladu sa tim zajednički radimo nekoliko projekata koji su izuzetno važni.

Kada počinju kursevi WTA?

MK:

Mi smo zamislili da radimo dva kursa godišnje. Prvi kurs koji ćemo organizovati za vinare, biće besplatan. To je bilo odobreno u jednom trenutku od strane ministarstva privrede, ali sad je situacija takva da se ne zna kakva je situacija. Čekamo da se ministarstvo ponovo formira, da se postavi novi sekretar za turizam, pa da imamo sa kim da komuniciramo. Trebalo je da taj prvi kurs finansira država.

Dobro, to će se desiti vrlo brzo. A gde će se održavati kursevi?

MK:

Sve će zavisiti od broja polaznika. Mi nemamo svoje prostorije, a radićemo i na terenu. Imamo neki dogovor sa TOS-om da možemo u njihovim prostorijama da radimo.

Dobro, pratićemo sva dešavanja kao i uvek i napraviti neki prikaz kad prva grupa polaznika prođe kroz edukativno WTA rešeto. Miloše, hvala na razgovoru.

MK:

Nema na čemu, hvala tebi!

 

Profesor Dionisije

"Kaže se katkada za kritičare, da ne pročitaju do kraja delo o kome su prinuđeni da pišu. Da bi se znala sorta i kvalitet vina nije potrebno popiti celu bačvu."

Oskar Vajld