barell

Lično

28. maj 2013.

Pazi šta lepiš

Ovom prilikom nećemo kukati o tome koliko u zemlji Srbiji, pod skutima ekonomske krize ili već neke druge moderne kuge, stagnira potrošnja vina. Nešto drugo zaslužuje pažnju.

Kako u svakoj oblasti, tako i u vinu imamo lokalne večite rivale, dominantne vladare tržišta i sve one ostale, koji pokazuju manji ili veći trud u skladu sa spojem želja i mogućnosti da se uglave u večite. Vinarije Aleksandrović, Radovanović i Kovačević su Zvezda i Partizan ili Real, Barsa i Atletiko, zatim dva Mančestera plus Liverpul, eventualno Čelzi, a pošto srčem neku čakanu onda valja svakako dodati Boku Juniors i River Platu...

E pa kad je to tako, postavlja se pitanje verovatnoće da Grojter Firt, ako već ne osvaja Bundes Ligu, onda da se bar umeša u borbu za titulu. Da ne igra bunker, bar kod kuće. Šanse mu možda trenutno nisu preterano jake ali sve je moguće. Ako se pametno ulažu finansijska sredstva u proizvodnju, poštuje kompletan tehnološki proces, strogo održava higijena, estetski dopadljivo to vino spakuje, pa poradi na plasmanu pre svega, ne mora da se igra bunker. Prodaj sve što si napravio i to je to. Međutim, koliko je to sve izvodljivo?

Nije nikakva tajna da u ovom aktuelnom veku ne postoji problem kvalitetne proizvodnje bilo čega. Ovo je era inflacije informacija i svaki iole predan čovek može pokupiti sve što ga od znanja interesuje za nezamislivo kratko vreme. Na desetine naših vinskih kuća pravi vrlo pristojnu količinu odličnog vina. Ali problem je kako to prodati. Velika trojka srpskih vinara nema većih problema sa plasmanom svojih proizvoda, na našem navijačkom, nostalgičarski baždarenom tržištu, iz čitave silesije razloga. Pre svega, prvi su zauzeli pozicije, pa kao pioniri zaslužuju status koji imaju. A pioniri polažu pravo na staru dobru sestru inerciju, koja se istina, prehranjuje nesunovraćivanjem kvaliteta. Zatim, tu je kvalitet sam po sebi, prepoznatljivost proizvoda, nagrade i slično. Prosto, za ta vina se zna. Te su boce upečatljive.

Mi smo kao nacija jako dugo bili prvaci razumnog sveta u idiotskom pristupu industrijskoj estetici. Napravimo vrhunsku zimnicu, pa na naravno krivo zalepljenu etiketu zveknemo stilizovani ojedeni pankreas alkoholičara da dublira papriku. Slepi ljudi su po prodavnicama neretko bili u povlaštenom položaju. Nekako se čini da su Next sokovi i Marbo čips pokrenuli razmišljanja o važnosti estetike pakovanja. Konkretno gledano, to i nije toliko bitno. Stvar je svakako pokrenuta i sada se mnogo više pazi. Kada je neko nov i logično manji, a želi da jednoga dana bude veći od velikog, onda se ne sme pod uticajem redukovanog budžeta insistirati na praksi: „Mali od moje kume je imao četvorku iz likovnog, pa nek nacrta dete,“ ili „Hoću da mi bude ta i ta slika, pošto sam tu životinju video u zoološkom vrtu“, „Metni mi inicijale, čokot i krunu...“ i slično.

Kada iskreni poštovalac kvalitetne muzike postane vlasnik kafane i pušta muziku koju voli, zatvori je brže no što je otvorio. U prevodu, nije bitno da se samom proizvođaču dopadne etiketa, nego je prioritet da se za nju nepokolebljivo, sutra na polici, maši kupac. Zbog toga dizajner mora imati poprilično odrešene ruke. To je jedina dobitna kombinacija. Ne mogu svi znati sve, pošto se na taj način ekspresno srlja u ništa.

Velika trojka radi adaptacije vizuelnog imidža ne odstupajući od izvornog, prepoznatljivog stila. Ako to radi jedna Koka Kola, mogu valjda i naši vinari. Tako da je poenta potpuno jasna: Istrajavanje na kvalitetu i pažljiv rad na vizuelnom identitetu. Tu ne sme biti „stiskanja.“ Nekoliko vinskih kuća je krenulo tim putem, pre svih Temet, Zvonko Bogdan, Belo Brdo, Budimir... Nekoliko njih sve manje igra bunker! Krenuli su, napadaju, a bolje odbrane od ofanzive, pouzdano nema. Grojter Firt osvaja Ligu Šampiona? Zašto da ne!

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Nada je dobar doručak, ali slaba večera."

Bejkon