barell

Lično

30. maj 2018.

Prokupac kao semafor društva – Osvrt na poslednji Decanter

Uz prvo zlato nakon par godina (Cuvee No. 1), na ovogodišnjem Decanteru je zablistao čitav autohtoni srpski korpus. Prokupac posebno...

„Dobro, čoveče, razuman si, umereno čestit, skoro pa pristojan, porodičan... Što me zavlačiš toliko?“
„Pa kad puStaš!“

Godinama već, u drugoj polovini maja vinarije dobijaju rezultate sa Dekantera, uz džentlmenski imperativ da te iste rezultate ni pod razno ne objavljuju. U prvo vreme se zaista i ćutalo, pa se onda prešlo na FB objave koje se teška srca skinu, uglavnom na dobronameran savet prijatelja. Od prošle godine, čini mi se, prestalo se sa skidanjem, ali nisu svi baš objavljivali, zbog potencijalnih konsekvenci. Većina nema pojma kakve su konsekvence u pitanju... E od ove godine kreće „udaranje u talambase“. Nema više popuStanja Dekanteru, pa se rezultati komentarišu javno, a i mediji su puŠtili svoja viđenja ocenjivanja.

Pre nekoliko godina smo pisali o čitavom tom posttraumatskom fenomenu u članku „Decanterova Omerta“ i neprihvatljivom spuštanju tenzije vektora „saznanje – objava“. Živimo sve brže, pa nam je taj „vektor puStanja“ izgledao sve duži i sve besmisleniji. E sad, što se tiče gore pomenutih objava, ima istine i u tome da je nagrada sve više, pošto je ovo ocenjivanje apsolutno dominantan tržišni podsticaj brendovima, pa je daleko teže sakriti te rezultate. Na kretanje Turaka mali Mujo nikada ne ostaje inertan, kaže narodna poslovica.

Letimičan pogled na do sada poznate osvajače medalja mora izazvati oduševljenje srpskog vinskog sveta. Među nagrađenim vinima je čitav korpus autohtonih sorti, kao i odabrana lepeza internacionalnih. Uspeh autohtonih (i novostvorenih, kreiranih primarno kao sirovina za vinjak – prim. aut.) posebno raduje, pošto nije dovoljno da je nešto autohtono i autentično, već i da je odlično. Dugo smo samo mi znali da je to odlično, a spoljni stručni svet je to „kao fol“ bodrio sa strane i sekao satarom na ocenjivanjima. Izgleda da smo bili uporni, pa su sada: prokupac, smederevka, kadarka, tamjanika, probus, morava i ostale domaće i odomaćene sorte postale sastavni deo svetske vinske scene. Ovo nisu medalje od spolja za unutra, nego od spolja za spolja, što je daleko širi smisao. I sjaj tih medalja je manje bitan, mada tu ima dosta srebra i jedno zlato (Cuvee No. 1). Važno je da su prepoznate i pozicionirane.

Prva vinarija koja nam je odmah po saznanju javila rezultate bila je vinarija Virtus. Na svetskoj sceni su se pojavili onomad, sa vinima iz 2014-te, što beše kombinacija znatiželje, hrabrosti i nestrpljenja. I prošli su odlično. Tada smo se veselo zapitali, da ako je ta godina prošla tako, kako li će tek biti u boljim godinama. Za ovogodišnji saldo Virtusa na Decanteru (tri srebra, tri bronze) možemo reći da su oni od Decantera napravili AWC u Beču (takmičenje „široke ruke“ na kome se statistički najlakše stiže do odličja), bez namere da to bitno takmičenje omalovažavamo. Posebno pozitivno iznenađenje je srebrna medalja za njihov Prokupac, koji je od prvog flaširanja bio nekako svoj, nov i drugačiji...

Dok su još u radnom režimu vremešni vinogradi Župe koji ljubomorno i postojano čuvaju suštinski prokupac (Ivanović, Čokot, Yotta, Budimir, Botunjac, Rajković i ostali), delovalo je da „mladi“ neće imati šanse. Međutim, upravo Virtus i DOJA su, uz Despotiku i Janka, zasadili pre nekoliko godina prokupac, napravili sjajna vina i na taj način inicirali Prokupaciju čitave vinske Srbije. Prokupac će se vratiti tamo gde je nekada postojao, a verovatno i osvojiti teritorije na kojima se nije ni sanjalo da će ga biti. U pitanju je čudesno grožđe, od koga se pravi našem metabolizmu potpuno prilagođeno vino. Jednoga dana završiće zbog te ekspanzije i u Hagu! Naravno, u haškim vinotekama i restoranima.

Da je u pitanju eklatantan primer nečega što više vredi nego što košta, upravo pokazuje ovaj Virtusov (najjeftinije vino u njihovoj paleti), a ni ostali nisu bog zna kako skupi. Prokupac je investicija! Mi inače imamo čest običaj da svoje potcenjujemo, ne samo verbalno, nego i suštinski. Kroz odnos prema prokupcu, pokazaćemo i da (li) se razvijamo kao društvo. Svest o vrlinama i manama onoga što je baš naše i objektivno sagledavanje sopstvenih moći, biće blagorodna, ali tek kada to naše istretiramo kao da je u pitanju tuđ autoritet. Ako vrh države konačno skapira da je prokupac, pored sorte grožđa i društveni semafor, onda se možemo nadati i jednom Institutu za prokupac (bilo bi lepo i korisno) ili bar Institutu za autohtone i novostvorene sorte (sada već nužno), gde bi prokupac zauzeo mesto koje mu pripada.

Ono što je do vinara, gledano u poslednjih deset godina posebno, po običaju je urađeno maksimalno. To pokazuju sve bolji rezultati. Nagrađivana su nam širom sveta vina od preko dvadeset sorti grožđa. Autohtona, internacionalna, iz „Antičkih Župskih“ prastarih zasada, iz zasada u najboljim godinama, iz mladih, stručno projektovanih zasada, od Subotice do Vranja... Srbija spada u retke zemlje kojima su priroda i(li) Bog dali u nasleđe da po čitavoj geografskoj vertikali (sa sve otetim delovima teritorije) u kontinuitetu proizvodi vrhunsko grožđe i stvara ništa manje vrhunska vina. Ta vina su na momente potpuno različita (a iste sorte) i nepogrešivo karakteristična. Pokazuju naš karakter i naše potencijale... Naša vina su naša lična karta i naš pasoš, koji kroz takmičenja kao što je poslednji Decanter, odaje nepogrešivi utisak da nam viza za bilo koji deo sveta više nije potrebna.

 

Nenad Andrić 

 

Profesor Dionisije

"Ludnica je mesto gde optimizam najviše cveta."

H. Elis