barell

Lično

15. avgust 2013.

Rialiti šou: 36 sati - Braća! (III deo)

„Hoćeš li da doručkuješ?“ „Posle sinoćnje večere, mislim da sam sit do prekosutra...“ „Kafa?“ „Uvek!“ Kažu da je u Ugandi prilično toplo, ali ni Gornje Zleginje to jutro nije bilo za potcenjivanje.

U domu Rajkovića se sabajle prvo istrči na terasu. Čisto da proverite jesu li su sve planinčine od sinoć na položajima. Jesu! Pomor i termička obrada sitne i nešto krupnije stoke obavljeni su u najraniju moguću zoru. Taj miris se širio Župom. Sve je ukazivalo na to da će kompletan komšiluk u široj okolini močiti leba u vazduh. Pre no što se siđe u to prehrambeno – vinsko grotlo najvišeg nivoa, neophodno je napraviti listu prioriteta. Pod jedan: Izbeći doručak! Pod dva: Nije bitno... Važno je samo izbeći doručak.

Iskoristio sam gužvu, omlatio kafu i nešto što diže iz mrtvih, leči najteže bolesti itd... Rakija od tamjanike koju prave Rajkovići spada u piće van svih kategorija. Dovoljno je samo pomirisati. Mrak!
„Gde si poš’o?“ Dragče me je provalio da se spremam u „laganu“ šetnju.
„Idem malo do vinograda.“
„Čekaj da te povezem...“
„Ne treba, peške ću.“
„Uvek zaboravim da si lud. Deluje da si rešio...“
„Aham! Idem polako. Hoću malo da slikam. A vi imate posla ovde i previše.“
„Dobro, samo idi preko sela, nemoj okolo putem, pošto je bliže. Ako se izgubiš, zovi!“
„Ako se izgubim onda sam magarac i biće me sramota da se javim.“

Iako sam rođen na betonu, te zemlju prvi put video u žardinjeri, mislim da se ne mogu izgubiti u Župi. Sve je izuzetno pregledno i jasno. Dok sam šetao po paklenom suncu, kroz glavu mi je prolazila priča o tome kako su tu nekada na sve strane bili vinogradi i kako je vredni narod u kolonama odlazio, uz pesmu radio i uveče se vraćao iz vinograda. Gde ste bre ljudi? Prolazio sam, gledao... Nigde nikoga! Ni kola da prođu. Samo par poludresiranih životinja i ja polunormalan, pošto sam u šetnju od par kilometara krenuo po suncu, bez vode i nečega da pokrijem lobanju. Što bi rek’o naš narod, pošao sam kao bez one stvari na svadbu.

Da bih se dodatno unakazio, skinuo sam gornji primerak garderobe i nastavio da fotografišem sve oko sebe, kao paparaco na Maradoninom talku. Sirena!
„Gde si ti pošao?“ Iz vremešnog Yuga provirila je glava Ace Rajkovića.
„U vinograd.“
„Hajde, upadaj!“
„Ali krenuo sam kod Belog u tamjaniku, gore.“
„To ćeš drugi put. Sad idemo u moj vinograd. Njihov pino je odmah tu pored...“
„E pa da, pametno. Baš sam pio Dinu sinoć. Pa da uđem tu gde i pino raste...“

Pokrenulo se vinogradarstvo i vinarstvo kod nas. Obišao sam nešto vinograda koji su po pravilu „pod konac“, ali nekako mladi. Kapira se to. E pa kad se suočite sa nečim što raste i rađa pola veka, ima stabljiku od dva cola širine, onda se neke stvari malo drugačije posmatraju. Ozbiljan, star, a rodan vinograd, na izuzetnom tlu, u ambijentu gotovo izmišljenom za grožđe. Skakutao sam oko Ace kao zeko, slikao i slušao... Ono što se tu posebno oseti je spona sa nekim vremenima koja su za nama i za čiji povratak se valja krvavo boriti. Vremena u kojima se zemlja poštovala, rad cenio, a sve što eksplicitno ne valja bivalo prezreno i bez šanse da se verbalnom vratolomijom pretvori u nešto što nije. Aca je imao kod sebe dovoljno vode i za budalu koju je skupio uz put. Hvala mu.

Kada vas već pokupi Aca, onda se ide kod njega... A tamo, kod kuće su, na radnim zadacima: majka, otac i brat Mile. Naravno, tu je i Beli. Uvek zna ono što se ne zna i on je tačno znao da ću ja direktno iz vinograda kod njegove braće od strica. Sedi na verandi, ponosan što je za smešne pare pazario dva fenomenalna retro bajsa i čeka žrtve za ćaskanje. Mile i Aca vade svoj briljantni semijon – sovinjon i italijanski rizling, podjednako nenormalan. Dok sam pio kao da mi je poslednje, ne d’o Bog, usledila je uobičajena hajka na Acu od strane Belog. Beli i ja se, više sporta radi, prepiremo oko svega, ali ovde je Aca naleteo na zid. Lepo smo ga prignječili i možemo očekivati da se zaista trgne i donese svoja vina u Beograd, najzad! Greh je to ne piti. Veliki...

Beli je otišao domu svom pošto su krenuli da nadiru gosti, a mi ostali smo se zaputili u podrum gde Aca i Mile neguju te semijone, sovinjone, rizlinge i prokupce... Mogu ja ovde da pišem o tim vinima, ali je to na neki način besmisleno. Prosto, mora da se proba. Izrazi lica ljudi koji potope nos u mikro atmosferu iznad čaša koje sadrže vina Porodičnog Podruma Rajković, govore više od bilo koje deskripcije: „Šta je bre ovo?!“ „Kako ja za ovo ne znam?“ „Zašto ovo ranije nisam probao?“ E pa niste probali, pošto Aca svaki vid prezentacije doživljava kao hvalisanje, pa ih izbegava?! Ako on istraje u svojoj diskretnosti, onda vam je jasno da deskripcija gubi smisao. Rajkovići su globalno i više nego čudna družina. I ovi i oni i... I svi!

Prasetina kod Rajkovića je takva da bi se polovina Al Kaide odrekla vere i prešla u protestantizam, čisto dok prezalogaje. Ispred kuće su se nalazile dve velike grupe: Jedna je već poslužena i odmarala na verandi, a druga se šetala kroz pokazni vinograd i čekala svoj red na trpezu. Uz tu prasetinu, naravno, stvar je vaspitanja, neopozivo ide Sofia roze. Može tu da se eksperimentiše sa nekim drugim naslovima, ali prasetina i roze su ime i prezime. Egzekucija takvog rozea i takve prasetine se prekida samo nasilnim putem. I pored prijatnog ćaskanja sa dragim osobama (braća Savić + Nataša + Munze), jednostavno sam morao od stola. Najgrđe mesto za testiranje karaktera, ali da sam ostao, rascvetao bih se kao kokica na vrelom zejtinu.

Još jedna kafa na verandi, ćaskanje sa familijom i... Podmladak Rajkovića je morao za Beograd, a ja sam morao na novi put, tako da sam ih ustopirao u dvorištu. Beli će tu radnju imenovati sa „pobegao si“, ali prosto sam morao. Do Zleginja se teško dolazi, ali značajno teže odlazi. Zahvalio sam im se na svemu, pozdravio se srdačno sa svima i seo u kola. E sad, pošto Vinovnik uvek ima svog oficira na položaju, nakon mog taktičkog uzmaka, pod naslovom „pobegao si“, ostao je Dovlica Savić.
Ushićeni Dovlica, dan kasnije: „Ne možeš da shvatiš šta si propustio!“
„Šta je bilo?“
„Kada si otišao, stigli su Aca i Mile i sa svih strana se čulo...“
„Šta?“
„Bato, bato, bato, bato...“
„Pa i ti si pošao sa batom?!“
„I mi smo se zezali...“

Da sumiramo: Ovoga puta sam išao na već poznatu adresu, u poznat ambijent, među poznate ljude, moje ljude... Normalnih pola vikenda u Gornjem Zleginju. Doduše, bila je Slava, samim tim i malo više naroda, ali to je uobičajena pojava u domu Rajkovića. Probalo se dosta vina, iz oba podruma, tako da je čitava priča zaokružena i potpuna. Ostaje jedino žal za onim „bato, bato...“ za stolom, ali biće prilike! Da su sva braća kao Rajkovići, gde bi nam bio kraj!

(nema više)

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Ludnica je mesto gde optimizam najviše cveta."

H. Elis