barell

Događaj

12. april 2014.

Sajam turizma & Sajam gastronomije sa izložbom vina? Kuku & lele

Kada uz naslov manifestacije priheftate i ono „četrdeset sedmi, internacionalni...“, onda to zaista zvuči opako dobro.

Život je danas neshvatljivo brz ili što bi se reklo „juče je baš bilo davno“. Sahrane i jubilarni parastosi su gotovo poslednja naplatna rampa na autoputu prebrojavanja bliskih lica. Dobro, postoje i sajmovi. Nažalost, izgleda da mnogi samo tome još i služe. Na Novosadskom Sajmu je u toku Sajam turizma & svega ostalog, u šta spada i ubogo vino. Vino tu dublira aristokratsko siroče, a sve traje poput indijske bahate svadbe u svoj raskoši svog besmisla, odnosno pet dana (10. april – 14. april)!? Poput sličnih manifestacija, ušećerenih nesvesnim bojkotom publike i ovaj sajam je nekome ili nečemu pokriće za nešto.

Pojava bilo kog vinara na samitu koji traje više od 14 operativnih časova predstavlja maturski rad na temu: „Mogu ja da trpim, samo ne znam zašto to radim“. Velika većina tih sajmova je aljkavo preslikana i ne služe ničemu, sem da se isti ljudi vide, a da povod nije nešto sa početka teksta. Da nije tako, zar bi jedna manifestacija sa (samo, mada odličnim) nalepnicama na plehanim kofama (Wine Jam) napravila ozbiljan pomak? Naravno da ne. Teško je oteti se utisku da bi upad naoružanih Talibana, uz dobrovoljni pristanak svih prisutnih na pozicije talaca izazvao burno oduševljenje. Nešto bi se i desilo. Najzad bi se nešto desilo!

Ovako kako je, dok se pod krovom sajamske hale kuva, peva, svira, jede na samim štandovima, besciljno i usamljeno šeta, smisao u ćošku pokušava sebi da iščupa grkljan. Od anestezije koristi isključivo maslinov zejtin. Dizanje poklopca pod kojim se termički doteruje respektabilan kupus i na taj način slanje dimnog telegrama u Mrčajevce, zaista je jedini spektakl. Turizam, gastronomija, vino... Kafe, rukotvorine, slatkiši, sponzorski suncobrani rascvetani pod krovom... Oseća se gotovo fatalni izostanak erotskih pomagala, pošto psovki ne manjka. Čemu ovo služi i šta tu radi siroto vino? Da bar neko rano bukira aranžmane za soljenje guzice u moru preko leta, pa i ’ajd... No, nema ni toga. Nema ljudi! Ako se ti ljudi pojavljuju samo vikendom, čemu onda maltretiranje mimo vikenda?

Pola kile vode u plastičnoj flašici za četvrt ’iljade dinara možete koristiti i za kvašenje magarećih ušiju, koje vam zbog toga što ste tu neminovno rastu, poput čarobnog pasulja iz one stare bajke. I ne pomaže što su tu divni ljudi iz vinarija Antić, Tonković, Vinum, Veritas, Đurđić... Ne pomaže ni veliki štand SERSE (udruženje somelijera Srbije), gde možete u potpunom miru igrati igrice na uređaju koji donesete. Ni klinci iz ugostiteljske škole iz Sombora sa sjajnim profom... Ne pomaže ništa. Tuga je gledati te ljude koji su okrenuti sami sebi, pošto nikoga nema. Tu i tamo bane neki politički „faktor“, da se kao zainteresuje za merlo, pekmez, kuglof, kecelju, vranac, vruć praseći batak, paštetu, deset dana na Halkidikiju, šardone, svilenu bombonu, rizling, banju za nerotkinje ili školovanje na Singidunumu... Odurni, kljakavi egzibicionizam u punom cvatu. Važno je da su tu kamere! Tasteri na kamerama se sijaju od dodira masnih prstiju. Zveknula se tradicionalna sajamska pljeca boje aligatora u kasnom pubertetu.

Najavljeni programi u okviru pratećih dešavanja izgledaju sasvim solidno na hartiji. Doduše, dobar deo toga dok smo bili na sajmu je interaktivno otkazivan. Ekipa iz SERSE samoubilački istrajava, te svojom žilavošću udara komplekse cisterni kaučuka. Sve u svemu, poluvinski sajam na kome nema čaša za iznajmljivanje, zaista ne zaslužuje nikakvu pažnju. Tenis je možda i moguće igrati bez reketa, ali ako nema ni loptice, onda je to malo ozbiljniji problem. Vinari se odazivaju na sve i svašta, zato što im je stalo da se predstave nekoj novoj publici. Ako te publike nema, onda bi se valjalo zapitati da li će doći ponovo. Naše vinarstvo hrli nezadrživo napred, a sve što ga prati je uglavnom na skarednom nivou. Totalni zaokret sa egzaktnim, ali daleko maštovitijim pristupom je jedini lek. Valjalo bi znati da ono što se ne leči na vreme, završava na hiruškom astalu, uz neizvestan ishod. Do skalpela, ipak, još ima fore... Malo, ali ima.

 

Profesor Dionisije

"Još nisam postao somelijer ali sam na odličnom putu. Za sada sam samo som."

Zoran Stepanović Gumeni, anonimna slavna ličnost