barell

Događaj

26. decembar 2015.

Tabla

Postavljanje signalizacije... Kraj uspešne godine... Asimilacija... Lukići!

Komplikovano kao familija. Jedno od formalno i suštinski najlepših, autentičnih domaćinstava na Balkanu, u narodu poznatije kao „Podrum Lukić“ iz sela Babajić kod Ljiga, proslavilo je preksinoć (25. 12. 2015.) puno toga. Pamćenje kao preduslov potonjeg nabrajanja razloga proslave u ovom slučaju spada u teške fizičke poslove, koji prevazilaze bafer pisca ovih redova. Bilo je tu dosta toga duhovitog, smislenog i korisnog, ali je sa novinarske tačke gledišta ipak ostalo postavljanje drumske signalizacije kao prioritet. U najužem krugu prijatelja kuće, na teritoriji „Beton hale“, održana je atraktivna u svojoj neformalnosti i sadržajna u svojoj neposrednosti, svečana večera.

Drugo ime za ovu etabliranu rakijašku, prosperitetnu turističku, a od sledeće godine i snažnu vinsku kotu lepe Srbije je – suptilna asimilacija. Naime, nekoliko koraka kroz ulaznu kapiju u Babajiću vas ekspresno „teleprontuje“ u neki vremeplov i dobijate snažan osećaj da ste se ili vi lično ili neko vaš mnogo ranije, upravo tu na tom mestu rodili, prohodali i prvi put izgoreli na suncu radeći nešto polukorisno povrću ili voću. Tih par koraka ima kao posledicu duhovno spiranje skoro pola veka asfalta i betona, te povratak korenima svojih korena. Čim uđete, automatski postajete deo toga. A da bi ušli, morate se prvo nekako „dokotrljati“ do tamo. I zato se proslaviše signalizacione table. Za dolazak u ovo carstvo vrhunskih alkoholnih proizvoda helikopterom, nije vam neophodna signalizacija, pošto bi ga našli po inerciji, prostom potragom za lepim. Međutim, Lukići će svakako imati više turista koji koriste automobile...

Naša elitna rakijaška brigada, u kojoj imamo nekoliko najviših oficira istog ranga, preuzela je u poslednje vreme na sebe operativni zadatak da sa rodnog ognjišta protera i vrati kućama inostrane destilate. Potpuno ista priča, kao sa vinima. Doduše, polazne pozicije nisu iste. Srpskoj rakiji je daleko lakše nego srpskom vinu, pošto se za nju zna. I mogu netalentovani glodarčići iz okruženja da zaštićuju po svetu (našu) rakiju svojim vezama i poznavanjima ušljivih birokratskih procedura, ali rakiji je ovde dom. I za to se zna. Za rakijom, po istom principu stiže i vino. U tih nekoliko najviših rakijaških oficira spada i po najrigoroznijim kriterijumima – Podrum Lukić. Dekada, kao perjanica palete, dobija velika međunarodna priznanja, nezadrživo se penjući po lestvicama destilata od svetskog značaja. Mnogi će reći da je skupa, ali svaki proizvod vredi onoliko koliko košta, ako se pod tim uslovima i prodaje. Tržište to samo izniveliše.

Svoje prijatelje, Lukići (g. Zvonko Lukić – vlasnik i g-đa Slađana Lukić – direktorka) su počastili prelepim događajem i nadgradili svoje asimilacione potencijale. Uspeli su i na „neutralnom terenu“, krajnje nenametljivo da kod prisutnih postignu gore navedene efekte. To je svakako poseban dar, pošto niko od zvanica posle deset minuta nije imao precizan pojam o povodu, ali su se svi osećali „Lukićevski“. I nisu doneli svoja mlada vina, od kojih objektivni poznavaoci očekuju jako puno sledeće godine. Niti su insistirali na svojim rakijama. Rakije su se pozicionirale potpuno same, nenametljivo ali neopozivo. Ovo napominjemo zbog raritetnosti pristupa, pošto svaki proizvođač (što je potpuno razumljivo i opravdano) uvek akcentuje svoj proizvodni program.

Tako da je i prekjuče bilo malo nezaobilaznog vremeplova. Migracije su nam, nažalost, deo tradicije. U dvadesetom veku smo imali tri ozbiljna talasa. Prvi je nastupio neposredno po okončanju drugog rata, kada su oni sa „formalno pogrešne strane“ pobegli glavom bez obzira iz opravdanog straha od odmazde onih čiju je ruku podigao sudija (Čerčil & Staljin) u ringu. Sredinom šezdesetih počinje „trbušna maramica“ egzodus, odlazak onih koji nisu mogli više finansijski da podnesu „socijalističko blagostanje“. I treći talas, na samom kraju veka, mladih i učenih ljudi, zainteresovanih da (potpuno razumljivo) izbegnu ovdašnje ratne „liga sistem“ beskonačne igre. Zbirno ih, oni koji su ostali ovde, zovu gastarbajterima. Podsmešljiv ton se podrazumeva. Mnogi od tih ljudi (nikako ne svi) osećaju snažnu povezanost sa rodnom grudom i imaju potrebu da sa njom ni po koju cenu ne izgube kontakt. Kada im odete u domove, sednete u (najčešće) skupocenu garnituru, postaviće vam ono pravo, domaćinsko pitanje:
„Šta će da popiješ?“
„Ne znam. Šta imaš?“
„Ima viski... (Oznaka statusa, uspeha u životu, beleg globalizma...) Ima domaća... (Ovo se izgovara sporije, sa posebnom ljubavlju koja se ne može rečima opisati.)“
„Pa šta me pitaš, koji đavo?! (Prekid daljeg besmislenog nabrajanja, sa istom količinom ljubavi.) Daj domaću!“
I dajte tu domaću, koju sa puno ljubavi rade ovi plemeniti ljudi, koji su sinoć proslavili... Šta su ono proslavili? Ma ništa! Proslavili smo mi koji smo bili, činjenicu da poznajemo takve ljude i što smo svi mi, na neki način „Lukići“!

 

Profesor Dionisije

"Još nisam postao somelijer ali sam na odličnom putu. Za sada sam samo som."

Zoran Stepanović Gumeni, anonimna slavna ličnost