barell

Lično

30. decembar 2016.

Vinsko polje ili istorija za deset osoba

Interne degustacije Gvozdena Radenkovića su malo atipične. Ako se ne otvori bar 40 različitih vina, onda to nije to.

WinEco ili Podrum Radenković je istinski i iskonski ozbiljna vinska institucija u Srbiji. U omiljenoj srpskoj društvenoj igri: „Ja sam prvi ovo, a prvi sam i ono...“, svakako da poseduju nekolicinu dokaza za „prvi ovo, prvi ono...“ Međutim, sem Gvozdenovog angažmana oko nesretnog VIVIS-a, tužno zapostavljenog od gotovo sveukupnog članstva, sve ostalo na temu Radenković je gubilo dah. Podrum se lagano, medijski i operativno gasio. Ako bi se i potpuno firma ugasila, po našem starom, jezivom običaju, tek tada bi dobio salve hvalospeva, uz pripadajuće: „Baš šteta...“

„Čekaj Srbine da vlast postaneš, pa da vidimo ko si i kakav si!“ Ova rečenica iz „Ruženja naroda u dva dela“ Bobe Selenića se ne može primeniti u slučaju – Gvozden Radenković. Nikada nikakvu vlast Gvozden nije imao, pošto se njegovo dejstvovanje u VIVIS-u pre može smatrati neproduktivnim brakom altruističkog entuzijazma i benignog mazohizma. Nije imao vlast, ali je jako dobro pokazao ko je, šta je i kakav je čovek. More pojedinačnih problema, ma koliko bili isti, kod nas nikada nije shvatano kao opšti problem. U rešavanju pojedinačnih problema, koji nisu shvatani kao globalni, čovek se dobrano potrošio. I sad ovde lepo stoji ono: „Baš šteta!“, zar ne?

Odurno agresivne predizborne trke kod nas su odličan pokazatelj da nismo na patosu, pošto ima još šta da se „lapa“. Kada političari prestanu da se guraju, znajte da smo tad u debelom sranju. Lakmus situacija, u kojoj doslovce niko ne želi položaj predsednika VIVIS-a, indikativno ukazuje na položaj bez moći, angažovanje bez ikakve, sem duboko moralne satisfakcije. Pa i Tarzanov Čita bi na to rekao: „U redu je, momci, lepo je što me pomazite po glavi, ali daj da za opšte dobro operativno rešimo pitanje snabdevanja bananama!“ No, ovo nije priča o VIVIS-u.

Pred desetak odabranih ljudi, Gvozden je doneo i izneo komad tečne istorije. Istinske istorije, odnosno onakve kakva bi ona morala da bude. Okupacija u 36 etiketa Radenkovića, plus još par egzotičnih primeraka praRubina. Poslovično inventivni i posvećeni bivši predsednik SERSE, a sada osnivač sopstvene somelijerske akademije Miroslav Radojčin, ponovo je sa svojom ekipom bio domaćin Gvozdenovog „čišćenja podruma“. Ove poludnevne degustacije „kod Mikice“, sada već dobijaju jasnu konotaciju tradicionalnosti, koja vinu sasvim pristoji kao etiketa. Čak spada u poželjne.

Šta je to Gvozden doneo, otvorio i predstavio? Od Župskog Crnjaka iz 97-e, do Sovinjon Blana iz 2011-te, skoro sve što je ikada bilo i nebilo na tržištu. Bila je to vertikala, ali i horizontala, pa bi se pre moglo reći da je u pitanju – vinsko polje (za nepoznavaoce matematike je ovo fora, a za one druge, čista logika – prim. N. A.). Presek vinskog stvaralaštva iz, formalno pravno, dva različita milenijuma.

Faličnost ovih Gvozdenovih, zaista jedinstvenih i preobimnih performansa je nemogućnost da se vinima pruži, u skladu sa godištem izdanja, pripadajuća šansa. Potpuno je jasno da nešto, zaštopano debelo preko jedne decenije u staklo, ne može na licu mesta (opasuljivanje od sat vremena u dekanteru pripada više ritualnim obredima) da poskoči i pokaže svoje pravo lice. Radost pisca ovih redova je u tome da neke primerke (ispostavilo se iz sektora „živ sam i mogu još“) poseduje, pa će ih jedno po jedno u nekom nastupajućem periodu istretirati na pojedinačnoj bazi (nekoliko sati lufta). Pošto obim diktira ritam, išlo se jako brzo. Tek naknadno prebiranje zaostalog vina po bocama (nakon nekoliko sati), dalo je više ozbiljnih odgovora.

Šta je to pokazala ova prezentacija istorije kroz antologiju Radenković? Pošto je doživljaj vina subjektivna rabota, rekao bih u svoje ime da je berba pod rednim brojem 2003 nakon „Vaistinu se rodi!“, stvarno bila veličanstvena. U svakom pogledu... Pokazalo se da i „obično“ barik vino iz neke godine može da potuče rezervu iz iste te godine. Pokazalo se da je nekolicina belih vina nanela fatalni karijes zubu vremena. Pokazalo se da je „šardone družina“ iz istih godina neretko upečatljivija od „sovinjon bande“. Pokazalo se i to da mi imamo ozbiljne parametre da postanemo zemlja sjajnog rizlinga, koji je rajnski. I na kraju se pokazalo kolika je šteta zbog povoda za ono „baš šteta“, sa vrha teksta.

Bez neke euforije, ovo šestosatno srkanje čiste istorije se završilo Rubinovim muskat otonelom, šardoneom i sovinjon blanom iz prošlog milenijuma. Izuzetna stanja tih vina koja su se prodavala za verovatno trista današnjih dindži je poseban rebus. To nam samo dodatno ukazuje da se nekada zaista radilo odlično i da sve ovo lepo što nam se dešava poslednje vinske decenije nije plod pukog slučaja, nego kontinuiteta sa modifikacijama. Primer Radenković vina je savršen dokaz za to, između ostalog.

Gvozden Radenković je, evo, po drugi put pokazao na konkretnom primeru put kojim je zaista potrebno globalno ići. Nemari prema arhivama (Za Boga miloga, čuvajte po karton dva od svega što pravite!) sapliću budućnost. Postoji svest o važnosti čuvanja arhiva pre svega iz edukativnih razloga, ali tek nakon ovako doživljene antologije, čovek shvati nemerljivu vrednost „srkanja istorije“!

P.S: Hvala Gvozdenu Radenkoviću na ukazanoj časti! Bila je velika privilegija biti deo ove spektakularne degustacije...

 

Nenad Andrić

 

Profesor Dionisije

"Kad se pravi genije pojavi, možete ga poznati po tome što se sve budale nalaze u savezu protiv njega."

Džonatan Svift